Nakon prvotnog djelovanja u svom rodnom kraju, prema Markovom evanđelju Isus odlazi izvan Galileje gdje liječi kći jedne poganke, gluhog mucavca, slijepca iz Betsaide te čudesno hrani četiri tisuće ljudi. Tako dolazimo do događaja koje nam opisuje današnje evanđelje: Petar ispovijeda vjeru u Krista, a Krist prvi put navješćuje svoju muku i uskrsnuće pozivajući svoje učenike na nasljedovanje.

Želimo danas osobitu pažnju posvetiti jednom detalju koji nam evanđelist Marko donosi. Isus i učenici krenuli su u sela Cezareje Filipove i na tom putu Isus ih pita o svome identitetu. Ne čini to u svom rodnom kraju, ne čini to u nekom gradu, već tek na putu prema selima Isus propituje svoje učenike. Lako je vjerovati Isusu kada smo svoj na svome, kada se krećemo poznatim putovima, predvidljivim smjerovima i još pogotovo onda kada ti smjerovi vode prema mjestima koja su velika, slavna, značajna, poznata. No, kada nas život nanese na prašnjave staze zaboravljenih sredina, daleko od sigurnosti našega doma i svakodnevnih poslova, kada na vidiku nema ničeg slavnog ni blještavog, ispovjediti vjeru u Isusa i dopustiti mu da ostane uz nas ima vrijednost Petrove ispovijesti. Ponekad jedino odmak od onoga u čemu smo rođeni ili odmak od svakodnevne sredine omogućava osobni susret sa živim Bogom, omogućava prepoznati Boga, a potom u njegovom svjetlu vidjeti i prihvatiti vlastiti život. Pri tome, susret koji se dogodio jučer ili prekjučer nije dovoljan da bismo se u njemu usidrili zauvijek. Kao što neki srednjoškolac ne može uspješno završiti svoje školovanje samo na temelju izvrsnih uspjeha u osnovnoj školi i kao što jedan brak ne može živjeti samo od one prve zaljubljenosti i jedne poklonjene ruže ni u hodu za Isusom nema stajanja, nema života „na staroj slavi“. Vidimo to na Petrovom primjeru koji je u jednom trenutku pohvaljen, a već u drugom, kada odvraća Isusa od poslušnosti Ocu, nazvan je sotonom. Zato će Isus odmah nakon toga naglasiti važnost ustrajnog hoda: „Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Hod za Isusom neodvojiv je od iskustva muke, trpljenja i odbacivanja. Stoga Isus neće na Petrovu ispovijest reagirati organiziranjem gozbe ili pak povratkom na prethodne dane u kojima je činio čuda koja su mu mogla donijeti slavu, već će odmah navijestiti svoju muku, trpljenje, smrt, ali i uskrsnuće.

S vjerom u ovo posljednje preispitajmo danas svoje putove. Dopustimo Isusu da nas pronađe u našim lutanjima i bjegovima. Ne zadržavajmo se na starim susretima s Bogom već uvijek iznova tražimo njegovu hranu koja daje snagu suočiti se s trenutnim križevima. Molimo iz dubine duše dati se nahraniti i usmjeravati od Sina Božjega kako bi u njemu naš život bio spašen, a ne izgubljen.

Razmišljanje uz Evanđelje XXIV. nedjelje kroz godinu (Mk 8, 27-35), god. B