Isus se nakon krštenja vratio s Jordana pun Duha Svetoga, koji ga je zatim četrdeset dana vodio pustinjom. Nakon četrdeset dana posta ogladnje, a đavao ga htjede iskušati.  I ponudi mu ono što je čovjeku odveć zamamljivo. Kruh u vrijeme gladi, vlast i slava nad svim zemaljskim kraljevstvima, i na kraju, priliku da pokaže vjeru u Božju svemoć.

Što se skriva iza toga? Kamenje koje postaje kruhom bio bi laki odgovor na Isusovu glad nakon posta, i simbol zadovoljenja čovjekovih tjelesnih potreba. Isus jest Sin Božji, i može od kamenja učiniti kruh, ali zna da je bolje biti gladan nego poslušati đavla. Zadovoljenje tjelesnih potreba izvana osigurava život, no ako to zadovoljenje postane svrha života ili u njega usmjerimo sva svoja nastojanja, mi pristajemo na đavlovu ponudu, postajemo mu poslušni. A Isus kaže: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Nije zadovoljenje tjelesnih potreba ono za što živimo. Ta Isusova rečenica ne opravdava glad tolikih u današnjem svijetu. Ona ukazuje da mala nekolicina živi samo za kruh, za svoje potrebe, a zaboravlja Božju riječ koja poziva na brigu za potrebite.

Vlast i slava nad zemaljskim kraljevstvima skriva u sebi čovjekovu potrebu da bude ljubljen, ali kada se ona izrodi i postane zaprljana taštinom, pretvara se u želju za moći, za uzdizanjem, za vladanjem i slavom. Isus kao Božji Sin jest vladar svega, jer sav je svijet Božji, ali ne pristaje na to da vlada nad zemaljskim kraljevstvima. Ako vlast ne postane služenje, ono za Isusa gubi svoj smisao. Zemaljska vlast i moć ne može donijeti ispunjenje čovjekove potrebe da bude ljubljen, tu potrebu može zadovoljiti jedino spoznaja da smo ljubljena Božja djeca. Svaka je zemaljska vlast i slava prolazna. Jedino je Božja slava vječna, a okrećemo joj leđa kada radost svoga života nalazimo u vlasti i časti koju nam ljudi daju. Dok se drugi klanjaju nama, mi pristajemo na đavlovu ponudu i da bi dobili zemaljsku vlast, ni ne znajući, klanjamo se njemu. Isus kaže jasno: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi.“

Vidjevši da se Isus ne koleba, đavao podmuklo, kao znalac ponavlja ono što stoji u Pismu, tražeći od Isusa da se baci s Hrama objasnivši to kao povjerenje u Božju riječ, u Boga, što bi Isus kao Sin Božji trebao imati. Isus nam pokazuje da postavljanje ultimatuma Bogu ne može pokazati naše povjerenje. Ono može jedino ocrtati naš pokušaj da se postavimo iznad Boga, da ga malo iskušamo, da se s njime poigramo, a da pri tome nemamo nikakvih posljedica jer on svojim anđelima zapovijeda da nas čuvaju. Postavljanje uvjeta Bogu i iskušavanje njegove reakcije ne pokazuje našu vjeru ni pouzdanje, nego provjeravanje granica Božje dobrote i iskorištavanje Boga u sebične svrhe. Isus nam kaže: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

Tri je kušnje đavao stavio pred Isusa, i tri je puta Isus svojom pobjedom proslavio Boga. Tri je puta svojim slobodnim odgovorom potvrdio čovjekovu slobodu izbora. Isus nam je vratio nadu. Mi ne robujemo grijehu. Kada je uvidio da ne može Isusa pridobiti niti pobijediti, đavao otiđe od njega. A Isus nije posustao i tako nam je pokazao da je on pobijedio grijeh na tri područja u kojima čovjek griješi: odnos prema samome sebi u kušnji s kruhom, odnos prema drugim ljudima u kušnji sa zemaljskom vlasti i odnos prema Bogu u kušnji s lažnim povjerenjem u Božju dobrotu. Isus je pobijedio zlo tamo gdje smo najslabiji, utro nam je put u slobodi i tako nam pokazao da vjerom i pravim pouzdanjem u njega i mi u slobodi možemo izabrati život po Božjoj volji.
 

Razmišljanje uz Evanđelje I. korizmene nedjelje (Lk 4,1-13), god. C