Vjerujem da se svi možemo lako uživjeti u osjećaje i misli koji su prožimali Josipa i Mariju od trenutka kad su, vraćajući se iz Jeruzalema prema kući, shvatili da među njihovim suputnicima nema Isusa. Bezbrižno putovanje pretvara se u trodnevnu potragu. Gdje su tražili Isusa? Najprije su ga tražili među rodbinom i znancima, a potom su se vratili tražiti ga u Jeruzalemu.

Isusov ostanak u Jeruzalemu je s jedne strane izazvao brigu, tjeskobu i žalost kod njegovih roditelja, a s druge strane zanesenost svih onih koji su ga slušali u Hramu. Dvanaestogodišnji dječak se u Hramu iz slušatelja pretvara u učitelja. Na dolazak roditelja ne reagira nekom neobičnom reakcijom već posve mirno. Njegova majka Marija kaže mu: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A on odgovara: „Zašto smo te tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“

Neka nas ovaj evanđeoski ulomak potakne na razmišljanje o trenutcima kada smo nekoga ili nešto vrijedno uspjeli izgubiti. Koliko brige, muke, strepnje, žalosti nam je to zadalo? Što se dogodilo Josipu i Mariji može se i nama dogoditi. I mi možemo „Isusa izgubiti“. Ako nam se to dogodi, ne zaboravimo ga tražiti i to najprije u poznatom okruženju, među rodbinom i znancima, a potom na mjestu na kojem smo ga posljednji put vidjeli. „Tražiti Isusa“ to bi trebala postati naša svakodnevna briga. Jer samo onaj tko ga traži, taj ga i pronalazi. „Tražiti Isusa“ znači odvažiti se na put prepun iznenađenja, hoda naprijed, ali i povratka na poznata mjesta. Ponekad se stvarno čini kao da moramo „izgubiti Isusa“ da bismo ga pronašli, ali to možemo samo ako ga tražimo. I kad ga nađemo postavit će nam isto pitanje koje je postavio svojoj majci: "Zašto me tražiš? Zašto ste me tražili?" Ova pitanja provociraju nas i potiču na razmišljanje i traženje. Važno je tražiti Isusa u svome životu, ali je još važnije posvijestiti si zašto ga tražim.

Razmišljanje uz evanđeoski ulomak blagdana sv. Obitelji (Lk 2,41-52), god. C