Neki je zakonoznanac na pitanje o tome kako naći svoga bližnjega, odnosno tko je njegov bližnji kao odgovor dobio prispodobu o Samarijancu. Neki je čovjek išao iz Jeruzalema u Jerihon. Na putu upadne među razbojnike. Oni ga svukoše i izraniše pa odu ostavivši ga polumrtva. Ne kaže kako je upao među njih, ne kaže koliko dugo su ga slijedili i nije li se on možda, uočivši da ga slijede, pribojavao što će mu učiniti. Ne kaže ni nije li možda poznavao kojeg od razbojnika. Ništa od toga. Jasno kaže ovo: upao je među razbojnike koji ga svukoše, izraniše i ostave ga polumrtva.

Tim su putem naišli neki ljudi. Ne kaže zašto se svećenik i levit ne zaustavljaju, već ga vidjevši zaobilaze. Ne kaže jesu li se možda žurili ili nisu htjeli pomoći strancu. Ali kaže: Samarijanac dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane. Dosada sve šturo, kratko, a sada u jednoj rečenici što je vidio, zašto se zaustavio i što je zatim učinio. U ovoj rečenici je odgovor. Na nama nije da istražujemo, kopamo među kakve je razbojnike tko od nas upao, zašto su ga svukli, izranili i ostavili polumrtva. Na nama je da idemo i činimo kako je učinio Samarijanac. Kad vidimo nekoga koga je život doveo do ruba, razgolićenoga dostojanstva, izranjene duše i tijela, sjetimo se: ovome čovjeku sam ja bližnji. Jer Isus na pitanje tko je moj bližnji daje odgovor pitanjem: tko je bližnji onome tko je upao među razbojnike? U centru nisam ja, nego onaj u potrebi. A mi hajdemo i činimo tako, pa ćemo brzo završiti svoje traženje bližnjega.

Razmišljanje uz Evanđelje XV. nedjelje kroz godinu (Lk 10,25-37), god. C