Ako smo pažljivo slušali ili čitali evanđeoski ulomak 26. nedjelje kroz godinu, mogli bismo se lako uživjeti u one osjećaje koji su prožimali učenike u trenutku kada su vidjeli da jedan stranac/nepoznati egzorcist uspješno izgoni zloduhe. Možda je njegov uspjeh u izgonu zloduha u njima probudio zavist, ljutnju ili gorčinu jer su oni sami u sličnome pokušaju, o čemu čitamo u jednom od prethodnih evanđeoskih ulomaka (Mk 9,14-29), bili neuspješni. U ovoj situaciji kao predstavnik učenika istupa Ivan te se obraća Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.«

Istjerivanje zloduha treba shvatiti polazeći od slike i razumijevanja ondašnjega svijeta u kojem je živio Isus i onoga u kojem je nastalo evanđelje. Tada su posebno uočljive bile bolesti koje su se pripisivale opsjednuću od strane jednog ili više zloduha. Iz tog je razloga liječenje bilo moguće samo istjerivanjem zloduha. Karakteristično za sve opsjednute je bilo to što nisu mogli vladati sobom nego su u potpunosti bili pod vlašću demona (npr. opsjednuti nije mogao govoriti nego je demon progovarao iz njega – usp. Mk 1,24). Ova je stvarnost bila bliska Isusovim slušateljima.

Ivan svoje obraćanje započinje s „Učitelju…“. On je doista njihov Učitelj. Ivan i ostala jedanaestorica poznaju njegovo učenje i znaju da se ono razlikuje od onoga učenja koje je bilo svojstveno pismoznancima (usp. Mk 1,22). Zanimljivo je da ovdje kao glasnogovornik grupe učenika ne istupa Petar, kako je to uobičajeno na drugim mjestima, nego Ivan, koji osim što pripada krugu dvanaestorice, pripada i onoj grupi trojice izabranih, uz Petra i Jakova, koji su Isusa pratili u posebnim prilikama kao npr. u događaju Preobraženja (usp. Mk 9,2).

Dvanaestorica u ime kojih progovara Ivan pogođeni su činjenicom da se netko, tko ne pripada njihovu krugu, pozvao na Isusovo ime, tj. oslonio se na njegov autoritet i moć, u istjerivanju zloduha. Očito su ga oni pokušali spriječiti  – „branili mu“ – jer je u tome bio uspješan. Da je drukčije, ne bi oni imali potrebu braniti mu da to ne čini. Ivan u svome obraćanju opravdava njihovo postupanje prema tome anonimnom egzorcistu sljedećim riječima: „Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« Ovo „ne ide s nama“ može se prevesti „jer nas ne slijedi/ne nasljeduje“. A znamo da učenici slijede Isusa. U ovome slučaju znači da ovaj stranac nema pravo ništa činiti u Isusovo ime jer ne ide za njim, ne nasljeduje ga kao što to čine Ivan i ostali u čije ime on govori. Ipak, ovdje nešto drugo dolazi u prvi plan. Učenici su u napasti držati se većima od Isusa. Stoga očekuju da će Isus njihovo postupanje odobriti.

Isus neočekivano reagira odgovarajući Ivanu i ostalima: »Ne branite mu! « Ne želi da ga priječe u onome što je činio: liječio u njegovo ime. Svoju odluku i zahtjev obrazlaže na sljedeći način: »Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« Zašto Isus odobrava djelovanje ovoga stranog egzorciste? Zato jer se ovaj u svome djelovanju, koje je korisno i tiče se dobra drugih – oslobađanja od demona – pozvao na Isusovo ime, oslonio na njegov autoritet i moć. Tim je stavom očitovao svoju otvorenost spram Isusa te se svojim djelovanjem pridružio Isusovom spasiteljskom djelovanju.

Nasljedovanje Isusa nije jednostavno ni lako. To nam potvrđuje i ovaj evanđeoski ulomak. Kraljevstvo nebesko koje Isus naviješta i spasenje koje želi donijeti svakome čovjeku zahtijeva učenike spremne na samokritiku, ali još više otvorene i tolerantne nasljedovatelje. U Isusovo ime Ivan i ostali ne bi trebali vladati i kontrolirati druge. Onaj rko nasljeduje Isusa treba razlučivati bitno od nebitnoga te vjerovati da svaki, pa čak i neki strani egzorcist, može postati iscjeliteljsko/spasenjsko oruđe u Božjim rukama.

Razmišljanje uz evanđelje 26. nedjelje kroz godinu (Mk 9, 38-43.45.47-48), god. B