U današnjemu evanđelju slušamo pripovijest o milosrdnom Samarijancu. Tu pripovijest nam donosi jedino evanđelist Luka, a u njezinome središtu nalaze se dva lika: Isus i neki zakonoznanac. Već samo ime ovoga drugoga otkriva njegovu profesiju – on je učitelj Zakona. Premda poznaje sadržaj Zakona, on se obraća Isusu i, pred okupljenim mnoštvom želeći iskušati Isusa, postavlja pitanje: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« Isus ne odgovara izravno nego protupitanjem: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Ovim protupitanjem Isus navodi zakonoznanca da sam sebi odgovori na pitanje. Zakonoznanac odgovara citirajući Ponovljeni zakon: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« (Pnz 6,5). Isus hvali odgovor zakonoznanca i napominje mu: »To čini i živjet ćeš.«

No, ni nakon Isusovog odgovora i preporuke što da čini zakonoznanac kao da nije do kraja zadovoljan Isusovim odgovorom, ali i u pokušaju da sačuva vlastiti obraz postavlja Isusu drugo pitanje: »A tko je moj bližnji?« Isus ni na ovo pitanje ne odgovara nabrajanjem onih koji su nam bližnji, nego kao da želi svoga sugovornika, ostale slušatelje, ali i nas danas potaknuti da ponirući u svoje srce otkrijemo tko je naš bližnji. Na to pitanje Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu, odnosno o čovjeku koji je konkretnim djelom ljubavi ispunio Zakon. Naime, neki je čovjek silazeći iz Jeruzalema u Jerihon doživio nezgodu. Upao je među razbojnike koji su ga svukli, izranili i polumrtva ostavili. Evanđelist zatim navodi tko je još prošao tim putem. Najprije je naišao neki svećenik koji je ovoga vidio i zaobišao. Zatim je naišao levit koji je učinio isto. Onda je naišao Samarijanac. I on ga je vidio, ali ga nije zaobišao kao prethodna dvojica, nego se sažalio nad njim, pristupio mu i povio njegove rane, smjestio ga u gostinjac i pobrinuo se za nj. No tu nije kraj. On je još i gostioničara zamolio da se pobrine za nj dok se on ne vrati. Poznato nam je da su Židovi odbacivali Samarijance te da im je bilo strogo zabranjeno družiti se s njima. A Isus kroz ovu prispodobu pokazuje kako je Samarijanac ispunio zakon prema bližnjemu, a svećenik i levit su u istome zakazali. Ne znamo zašto su obojica vidjevši ranjenoga učinila isto. Možda su se bojali, možda nisu znali kako pristupiti. Ali svakako znamo da su propustili iskazati ljubav prema potrebitome. A Samarijanac je to učinio, unatoč neprijateljstvu i odbojnosti koja je vladala u odnosima Židova i Samarijanaca.

Zakonoznanac je pitanjem o tome tko je njegov bližnji htio saznati dokle treba ići njegova ljubav, na koga se ona treba ograničiti. Bližnji je onaj koji je u potrebi, onaj koji mi je danas, ovdje i sada stavljen na put.

Na kraju prispodobe Isus se ponovno obraća zakonoznacu: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« Zakonoznanac odgovara: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« On nema snage izgovoriti da je upravo Samarijanac bio pravi „bližnji“ jer je prepoznao čas u kojemu je djelovao iskazujući milosrđe čovjeku u potrebi. Dirnula ga je nevolja čovjeka koji je ležao polumrtav, sažalio se nad njim, pristupio mu i ublažio njegove muke, spasio mu život. Samarijanac je istovremeno prepoznao tko je njegov bližnji - to je svaki čovjek bez obzira sa svoje podrijetlo ili društveni status, ali se on pokazao i kao pravi "bližnji" - blizak onomu koji je trebao ljubav, samilost i konkretnu pomoć.

s. M. Tea Barnjak, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XV. nedjelje kroz godinu (Lk 10,25-37)