Kraj crkvene godine donosi eshatološke evanđeoske tekstove. Ovaj današnji isprepleten je s Isusovim govorom o događajima koji su danas daleka prošlost, a onima koji su ih doživjeli činili su se kao kraj njihova svijeta – s događajima vezanima za opsadu i razorenje Jeruzalema i Hrama od strane Rimljana 70. godine.

Tekst današnjega Evanđelja i počinje time što su se neki učenici divili Hramu i njegovoj ljepoti. A Isus ima nato reče: „Doći će dani u kojima se ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ (Lk 21,6). Da bi jeruzalemski Hram mogao biti razoren, moralo je ušima Isusovih slušatelja zvučati kao nešto gotovo nemoguće jer Hram je ipak Jahvino prebivalište na zemlji, nešto što ne bi smjelo biti razorivo te bi uništenje Hrama značilo na neki način i poraz Božji. No Isus govori drugačije. I ono što Isus govori se obistinilo.

U Starome se zavjetu dogodila slična stvar – uvjereni u neuništivost i neosvojivost Jeruzalema i njegova Hrama, Židovi su se već jednom morali uvjeriti u to da Bog svoju prisutnost, moć, vladavinu ni kraljevstvo ne veže uz građevine, bedeme i kamenje odnosno uz ljudska djela.

Uvodeći nas u otajstvene događaje i strašne progone koji čekaju kršćane na kraju vremenâ, Isus nas želi podsjetiti da ništa na što se ovdje i sada oslanjamo kao sigurno, čvrsto i nerazorivo nije takvo. Nećemo svi doživjeti događaje koje Isus u daljnjemu tekstu naviješta, ali svi ćemo doživjeti razorenje svega onoga ljudskoga u što stavljamo lažne nade i na što računamo kao na sigurno. Ako Bog dopušta da njegova kuća bude razorena kako bi svoj narod poveo prema dubljem shvaćanju Božje prisutnosti i njihove grješnosti i krive samouvjerenosti, ne bismo se trebali opirati kada Bog istu lekciju želi dati i nama. Djelo naših ruku, naših težnji, naših nagnuća, naših napora, naših navezanosti, i sve ono na što se oslanjamo u životu a nije sâm Bog – sve to Bog želi oduzeti od nas prije nego nas uzme k sebi. Jer ako nas čas našega prijelaza u ono posljednje stanje zatekne nespremne, zabavljene i zadivljene bilo čime što nije on sam i njegovo kraljevstvo, naći će nas nedostojnima svoje svadbene gozbe.

Isus govori o strašnim progonima koji čekaju njegove učenike zbog svjedočenja za njega. Pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da su predviđanja posljednjih vremena vrlo slična onome što će sam Isus proći u posljednjim časovima svoga zemaljskoga života. „Nije sluga veći od gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati,“ reći će Ivanov Isus (Iv 15,20). Optužbe, suđenje, progon, izdaja, napuštenost od najbližih. Ono što će sam proći, najavljuje i onima koji žele ići za njim. No optužbe koje će padati na njihov račun bit će lažne samo ukoliko oni budu istiniti i pravi Isusovi učenici. Razočaranja koja će takvi učenici doživjeti bit će strašna – i njihovi će ih najbliži izdavati i predavati. Roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Svi oni na koje se oslanjaju, na koje računaju i koje ljube. Svi oni koju si im najbliži i sve ono što im je najbliže i najvažnije nepovratno će izgubiti. Što su god postigli, tko su god postali, njihovim će tužiteljima i sucima biti posve nevažno. Neki će izgubiti i svoj život.

No, kao i kod Isusa, taj je gubitak ono što postaje najveći dobitak: kada čovjeku ne ostane ništa ljudskoga na što bi se mogao osloniti, kada sve izgubi i ostane sam, i kada mu kao jedini oslonac ostane postojanost koju mu Bog daje, tada će čuti ove neobične i ohrabrujuće Isusove riječi: „Ali ni vlas vam s glave neće pasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 21,18-19) Kakav je Bog vladar! Kako neobičnu sigurnost Isus nudi! Sigurnost koja sa svom jasnoćom dolazi tek na kraju mučnoga puta posvemašnje ljudske nesigurnosti, ali za koju Isus čitavim putem garantira da im je zajamčena. Isus u svojim eshatološkim besjedama zahtijeva od svojih učenika jednako pouzdanje kakvo je on imao u svojega Oca na putu svoje Pashe. Jer naša pasha, prijelaz u eshaton – želimo li da bude prijelaz u spasenje - zaista ne može ići nekim drugim putem nego putem sličnim Isusovom. Stoga nema razloga plašiti se ni vlastite smrti ni kraja vremenâ ni progona ni osuda zbog Isusova imena. To je put kojega Isus garantira onima koji su istinski njegovi, u kojem god vremenu živjeli. Onima koji pritom ostanu postojani u njegovu imenu garantira i nagradu koja je takva da svaki gubitak čini sitnicom.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje 33. nedjelje kroz godinu (Lk 21, 5-19), god. C