Danas slavimo blagdan Svete Obitelji. Ako malo dublje promotrimo tu obitelj, vidjet ćemo da je ona sve samo ne obična obitelj. Zapravo ju je teško smjestiti u neku shemu normalne ili obične obitelji. Njezini su članovi neobični. Marija vjerom pristaje na Božji plan spasenja koji do kraja ne spoznaje. Pristaje biti majkom Božjeg Sina. Kako objasniti način na koji je začela Isusa? Nemoguće je. Jer svakim pokušajem racionalnoga shvaćanja i razumijevanja nailazimo na granicu na kojoj počinje i završava Božji spasenjski naum. Zatim je tu Josip, njezin zaručnik, koji pristaje na sve što se događa s Marijom i ostaje uz nju. On pak postaje čuvar obitelji i hranitelj Sina Božjega. Počesto ga doživljavamo kao pasivna i šutljiva člana obitelji. Valjda zato što nam ni jedna njegova riječ nije prenesena. Dijete koje očekuju rađa se u štali. Znamo tko dolazi na svijet u štali. Sve ovo navedeno možemo razumjeti kao pečat ili stigmu s kojim je živjela Sveta Obitelj.

Zapravo, mnogo toga iz života Svete Obitelji nam je ostalo nedostupno. I kad danas pogledamo naše prikaze Svete Obitelji vidimo da smo ponekad iz svega stvorili idilične prikaze pa tu idilu želimo vidjeti i doživjeti i u našim obiteljima. Često smetnemo onu neobičnost koja je obilježavala Svetu Obitelj i koja se na različite načine odražava u obiteljima svih vremena i generacija. Nema savršenih obitelji, ali ima onih obitelji koje teže živjeti prema Božjem zakonu znajući da to nije uvijek ni lako ni jednostavno.

Tražiti zajedno Boga i stavljati ga u središte svoga života, onako kako su to činili Marija i Josip, ključ je sreće naših obitelji. Da bismo to ostvarili zavirimo češće, ne samo u ove božićne dane, u život Svete Obitelji. Promatrajmo mjesta – Betlehem, Jeruzalem, Nazaret, Egipat  – i osobe – Heroda, mudrace, pastire, Šimuna, Anu… – koji su obilježili njihov obiteljski život. Sigurno su i naše obitelji obilježile razne osobe i mjesta.

U današnjem evanđelju Sveta Obitelj u Jeruzalemu tj. u Hramu susreće dvoje staraca: Šimuna i Anu. Oboje su tek na kraju života doživjeli ono što su cijeli život iščekivali: Mesiju, Utjehu Izraelovu. Da, ponekad je potrebno dugo čekati, čak cijeli život da bismo susreli Isusa. Šimun i Ana dva su primjera ustrajnoga čekanja. Oni nam svjedoče da se isplati čekati, čekati otvorena srca i ne odustati, ne zatvoriti svoju nutrinu, svoje srce.

Šimun je pravedan, bogobojazan, u stavu iščekivanja. Ana je krajnje pobožna žena, jedina žena proročica koja se spominje u Novome zavjetu. Hram je njezin dom. Kuća Božja je i njezina kuća. Ona je nakon susreta svima pripovijedala o Isusu. A Šimun je, doživjevši ispunjenje svojih iščekivanja, jedini uz Mariju i Josipa imao privilegij „primiti Boga u svoje naručje“. Zatim je izrekao proroštvo Mariji koje do danas vrijedi da će njezino Dijete biti znak osporavan. Čovjek je tijekom cijele svoje povijesti stalno u nekom konfliktu s Bogom, ali to Boga ne priječi da nam i dalje, uvijek ispočetka, iskazuje svoju ljubav i milosrđe.

Bog dolazi ljudima. Ponekad je potreban cijeli život da bismo se pripremili i bili spremni za njegov dolazak, za neposredan susret.

Danas molimo za naše obitelji, za sve ono što ih je oblikovalo i za sve koji su dio njih/nas, kao članovi, suputnici, prijatelji, pa i za one koju su ih osporavali i činili ružne stvari... Sve obitelji preporučimo obitelji Isusa, Marije i Josipa, toj Svetoj Obitelji. Kao kršćani svi smo mi jedna obitelj, Kristova obitelj. Kristovo je rođenje promijenilo svijet, ali je još puno toga u nama i oko nas potrebno promjena, a one se mogu dogoditi ako vjerom prihvatimo betlehemsko Dijete. Bog dolazi ususret ljudima svih vremena. Čekajmo ga otvorena srca poput Šimuna i Ane.

Razmišljanje uz evanđelje blagdana Svete Obitelji (Lk 2,22-40), god. B