Danas slavimo blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, a tekst evanđelja je nikad kraći i nikad manje informacija o tome kako je Isus prohodao, koje prve riječi je izrekao, kako se mladoj Mariji bilo nositi s majčinstvom? No, zato nalazimo kako je Sveta obitelj vršila Mojsijev zakon, kako su išli u Hram nakon 40 dana od Isusovog rođenja da prvo Bogu zahvale za darovano dijete, pa onda opet scena iz Hrama nakon 12 godina gdje im se ni manje ni više Isus izgubio, a poslije samo imamo gdjekoju scenu s Marijom bez spominjanja Josipa. Zaključili bismo da im se život okretao oko Hrama, a možda da su malo i nemarni jer kako su uspjeli izgubiti dijete: „Ma kako su ga samo pustili? Čudaci!“ Ali ljudi moji, njima se rodio Božji Sin, a nama „normalnima“ nije. Njima je došao anđeo, a nama nije; Sin im je uskrsnuo, a nama nije, u svojim rukama odgajali su Boga, a mi ne.

Uz Mojsijev zakon, kako god on nesavršen bio i ljudskom rukom ponekad pisan jer ga je Isus u nekoliko navrata dobro protresao i isprovocirao, Marija i Josip su pristajali svojim srcem i u tome je velika razlika spram drugih obitelji toga vremena. Oni su nosili u Isusu ispunjenje Zakona i proroka, a sami su mu bili podložni. Naime, mnogi su izvršavali napisano, ali s Bogom se nikad nisu susreli, u svom djetetu nisu gledali Božji dar i nisu se pitali: „Bože, koji naum imaš ti s ovim djetetom kojega si nam darovao? Nisu zajedno s djetetom išli Bogu u Hram da bi u obiteljskom zajedništvu molili da se ispuni ono za što ih je Bog skupa sazdao nego su većinom odlazili tamo radi reda, tradicije, sela, dužnosti. Ne sliči li to našim pripravama za krizmu, pričest, ženidbu, općenito za sakramente? Primamo ih radi reda jer svi primaju pa mora i moje dijete iako ga nisi tako odgojio, iako u tvojoj obitelji Bog, sveta misa, redovite ispovijedi i pričesti nemaju svoje mjesto?

Čovjeka hvata tuga kada zagledan u svetu Obitelj treba nešto poručiti obiteljima današnjice. Čovjeka uhvati tuga kada vidi da su mnoge rastavljene, u brizi za ono egzistencijalno djeca su prepuštena sama sebi, ostaju željna razgovora i igre s majkom i ocem koje im učitelj u školi, vjeroučitelj, trener ne može nadoknaditi; mnoge su vjerski opustošene i zapuštene, bez pastira. Djeca 21. stoljeća su zapuštena, sama i bez roditelja iako s njima žive! Ali eto, to je sasvim normalno i doseg je današnjeg suvremenog i osviještenog društva. Pa nije Svetoj obitelji sve bilo sređeno činjenicom da se u njihovu krilu utjelovio Bog. Nije im Bog sredio stan, prijevozno sredstvo i posao pa su ipak ostali obitelj. Pa daj malo promisli! Kako bi tebi bilo da si primio obećanje da će ti se roditi dijete koje će biti na Davidovu prijestolju kralj i da će mu kraljevstvo biti bez kraja, a onda ga rodiš u štali, malo-malo ga progone, ne razumiju i na kraju ubiju i ti to sve promatraš kao Marija koja je primila to obećanje? Promisli malo o Svetoj obitelji! Ma bolje se roditi u štali i imati obitelj, nego u dvorcu, a sam.

Moli Svetu obitelj da se smiluje današnjim obiteljima, obnovi razorene, a uščuva one koje se istinski trude dati Bogu prvenstvo i njemu prinositi svoj trud i brige.

Razmišljanje uz evanđelje blagdana Svete Obitelji (Lk 2,22-40), god. B