Evanđelje koje danas slušamo podsjetilo me na retke svetog Pavla koje je uputio Rimljanima: „Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,7-8). Da, znamo vrlo dobro da je Krist umro za grešnike, za mene i tebe. Znamo da se živa dobrota razdala za sve ono što je zlo i grešno u nama. Znamo da se čista velikodušnost razlila za sve ono što je sebično u nama. Znamo da je Utjelovljena ljubav dala sebe pribiti na križ i tako postala znakom prokletstva da bismo mi baštinili život vječni. I sve to znamo. A kada jednom to postane naše živo iskustvo tada će nam i prispodoba koju je Isus danas iznio postati ne samo razumljiva i prihvatljiva već ćemo shvatiti da ono što nas u njoj možda zbunjuje i ljuti jest zapravo ono što uživamo i po čemu smo spašeni. Jer govori upravo o ljubavi, o pravednosti koja je drugačija od naše, „jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“, kaže Bog po proroku Izaiji u prvom čitanju.
Prispodoba kojom Isus danas provocira svoje slušatelje govori nadasve o Bogu koji je kadar riskirati da ga doživljavaju i proglase nepravednim kako bi oni, koji zaista jesu nepravedni, njegovom milošću postali pravedni, opravdani. Izgleda doista nepravedno da radnici koji su u vinogradu radili neki od treće, neki od šeste, drugi pak od devete, a ostali od jedanaeste ure na kraju dobiju jednaku plaću. No, ako znamo da gospodar u prispodobi predstavlja Boga, a radnici svakoga od nas, njegove ljubljene sinove i kćeri tada govor o nepravdi i plaći iščezava. Iz barem dva razloga.
U materijalnom smislu možda su svi i dobili jednaku plaću, no ako rad u vinogradu predstavlja život s Bogom ne bi li onda trebali biti radosni oni koji su radili najviše zbog činjenice što su od samoga početka mogli uživati Božju blizinu, nježnost, ljubav, što su s njim i pod njegovim brižnim okom živjeli sve trenutke svoga života. Drugi razlog je onaj koji me se poseban način danas dojmio. Pronašla sam ga u trenutku koji opisuje kako gospodar „izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd’“. „Jer nas nitko ne najmi!!!“. O kako bi bilo ljekovito cijeli dan ponavljati u sebi ovu rečenicu „Jer nas nitko ne najmi!“ i u nju staviti sva iskustva ostavljenosti, odbačenosti, nesposobnosti, nedoraslosti, nemoći, svađa, nerazumijevanja, prijevara, izdaja, preljuba, nevjernosti zbog kojih smo pomislili da nas nitko neće i da nas možda nitko ne bi ni trebao htjeti. Da, bilo bi uistinu spasonosno ponavljati ovu rečenicu „Jer nas nitko ne najmi!“, ali samo pod uvjetom da ta rečenica ima dodatak koji smo vidjeli u prispodobi. Dodatak koji govori o tome da ima Jedan koji nas uvijek hoće, da ima Jedan koji zna s nama postupati i onda kada se čini da smo na sve u životu zakasnili, da ima Jedan s kojim naše nevjernosti, lutanja i izgubljeno vrijeme mogu biti preobražene u plaću vječnoga života s Njime, da ima Jedan s kojim u životu nikada nije kasno. Eto, baš zato naše oko ne smije biti zlo – jer je Bog dobar, i svatko od nas je prvi koju tu dobrotu može uživati.

Razmišljanje uz evanđelje 25. nedjelje kroz godinu (Mt 20,1-16a), god. A