„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda!“ – uzviknuo je starac Šimun kad je primi dijete Isusa u Hramu. Evanđelist Luka danas ispred nas stavlja starca Šimuna i maleno djetešce Isusa. Kao da u jednom trenutku ispred sebe imamo cijeli jedna život, početak i kraj, dijete i starca. Danas smo pozvani promisli o našim životima, o vrijednostima koje živimo ili ne živimo, o našoj vjeri.

Naime, starac Šimun dobio je obećanje da neće umrijeti sve dok ne vidi Spasitelja svijeta. I gle, bio je to dan kao i svaki drugi, no on je bio ponukan od Duha Svetoga da toga dana dođe u Hram baš u trenutku kada su u Hram došli Josip i Marija, sa svojim sinom Isusom, kako bi ga prikazali Bogu. Prošlo je 40 dana od Isusova rođenja, Zakon je nalagao da se dijete treba prikazati Bogu kao prvorođenac. Iz njihove žrtve 'dvije grlice i dva golubića' vidimo da su živjeli skromno, pa čak i siromašno. Starac Šimun kao i obično dolazi u Hram, no Duh ga je potanku da se njih dvojica sretnu.

Jedan starac u malenom djetetu prepoznaje Spasitelja i Otkupitelja svijet. Štoviše Mariji najavljuje bol do te mjere da će joj mač probosti srce. Slika je to neopisive boli koja razdire sve spone i barijere. Ono što primjećujemo je vjera starca Šimuna. On je cijeli svoj život proveo u Hramu, moleći, prikazujući i posteći, iščekujući i živeći u nadi da će Jahve ispuniti svoje obećanje koje je dao davno praroditeljima Adamu i Evi. Istina Bog je obećao, međutim trebalo je pripraviti put Gospodinu, trebalo je pričekati da nastupi punina vremena kako bi sam Bog postao čovjekom. I upravo na današnji dan, Svijećnicu, spominjemo se prikazanja Gospodinova u našem ljudskom tijelu. Iako je Isus bio kao i svako drugo dijete, starac Šimun, potaknut od Duha prepoznao je u njemu spasenje – koje je Bog pripravio za sve narode!

Živimo li i mi danas poput starca Šimuna: moleći, posteći, prikazujući i iščekujući dolazak našega Spasitelja? Hranim li svoju vjeru? Kako živim svoje poslanje kršćanina u svijetu? …
Vjera je ona koja pokreće naša srca, jača duh, krijepi snagu i potiče nas na djelovanje u ustrajnosti i potpunom predanju volji Božjoj. Ponekad postane zamorno svaki dan živjeti uobičajeno. Osim toga danas to nije 'in'. Potrebno je puno kretanja, buke, informacija koje su često nepotrebne i ponekad beskorisne….
Šimun nam danas poziva na autentičnost življenja u malim, svakodnevnim tj. običnim stvarima. Ništa spektakularno. A na kraju spoznao je Boga prije svih. Prepoznao je Spasitelja u liku malenog djeteta u naručju svoje majke, pod brižnim okom zemaljskog oca Josipa. Veliko je to otajstvo. Skriveno onima koji ne znaju što sa tišinom, što s molitvom, što sa sakramentalnim životom.

Zastanimo na trenutak, promotrimo starca Šimuna, promotrimo njegovu samozatajnost i ustrajnost, vjernost i predanje. Otvorimo oči svog srca, kako bismo u malim i običnim stvarima/ljudima prepoznali samog Boga i njegovu volju.

Razmišljanje uz blagdan Prikazanja Gospodinova (Lk 2, 22-40)