U utorak, 3. kolovoza 2021., na spomendan blaženog Augustina Kažotića, u montažnoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini, euharistijsko slavlje proslave redovničkih jubileja i obnove zavjeta sestara Kćeri Božje ljubavi predslavio je mons. Vlado Košić, biskup sisački uz koncelebraciju 12 svećenika.

25 godina redovničkog života proslavila je s. Gordana Igrec, provincijalna glavarica; 50 godina proslavile su s. M. Jeronima Juroš, s. M. Tihomira Posavec, s. M. Ancila Bandić, s. M. Suzana Jakovljević, s. M. Emila Landek, s. M. Melanija Cvrtak, s. M. Rajka Kamber i s. M. Bernarda Ćosić, a 60 godina proslavile su s. M. Filipina Pušeljić, s. M. Kristina Bukal i s. M. Jelena Šašo.

Redovničke zavjete obnovilo je 7 sestara juniorki: s. Mirjana Potnar, s. M. Klara Lipovac, s. M. Faustina Sabolić, s. M. Karla Mandić, s. M. Josipa Soldo, s. Katarina Pendeš i s. Marijana Novosel.

Čestitajući sestrama jubileje i obnovu zavjeta biskup Košić je u homiliji naglasio važnost znati se i moći u životu osloniti na Gospodina, a ne na sebe, uzdajući se u njegovu milost i pomoć.

Nakon euharistijskog slavlja proslava je nastavljena za obiteljskim stolom u dvorani Duhovnog centra.

Propovijed mons. Vlade Košića, biskupa sisačkog

Draga provincijalna poglavarice s. Gordana, drage sestre jubilarke koje slavite: 60, 50 i 25 godina redovničkog života!

Svima vam čestitam lijepe obljetnice, provincijalnoj glavarici s. Gordani Igrec srebrni jubilej, tj. 25 godina redovničkog života; s. Jeronimi Juroš, s. Tihomiri Posavec, s. Ancili Bandić, s. Suzani Jakovljević, s. Emili Landek, s. Melaniji Cvrtak, s. Rajki Kamber i s. Bernardi Ćosić – zlatni jubilej, tj. 50 godina redovništva; te s. Filipini Pušeljić, s. Kristini Bukal i s. Jeleni Šašo – dijamantni jubilej, tj. 60 godina redovničkog života.  

Ovo je zaista lijepa prigoda da se osvrnemo na prošlo vrijeme našega života i da Bogu zahvalimo. On je taj, drage sestre, koji vam je dao život, vaše roditelje, vaše zvanje, susestre koje su vas pratile kroz vaš život, sve one darove, dobre pa i loše ljude, kao i razne prilike i neprilike koje su vam bile izvor radosti ali i žalosti, koje su čeličile vaš životni izbor i nosile vas kroz teškoće i različite životne prigode. Na neki način, barem prigodno i ja sam uključen u vaše živote, bilo po suradnji, bilo po mjestu rođenja, bilo po odgovornosti koju imamo zajedno za vašu družbu i djelovanje u mojoj Sisačkoj biskupiji. Zahvaljujem vam od srca na tom zajedništvu i posebno na žrtvi i ljubavi koju ste ulagale i ulažete da naša Crkva može izvršavati svoju zadaću u našem narodu. Tu smo već i na drugom adresatu vaše i naše zahvale danas, a to su ljudi. Zapravo i ta zahvala ide u prvom redu Bogu jer on je stavio sve te ljude na naš životni put, ali i oni su se trudili i pomagali nam da rastemo i možemo ispuniti svoje poslanje. Bez njih ne bismo mogli ispuniti svoje zvanje, svoj poziv kojim kao osobe posvećenog života imamo služiti Bogu i ljudima. Stoga danas zahvaljujemo i Bogu i ljudima jer „svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila“ (Jak 1,17), ali i naši bližnji su bili posrednici Božjih darova i sami se ugradili u naše živote svojom ljubavlju. Uzmimo primjer života: on je Božji dar, ali i roditelji daju život jer bez njih ne bi bilo novog čovjeka, tako da Bog stvara a roditelji su sustvaratelji novog života. Pa zahvaljujemo i Bogu i ljudima.

Promotrimo Riječ Božju.

U prvom čitanju iz Knjige postanka (Post 12,1-4a) čuli smo kako je Bog pozvao Abrahama da pođe u nepoznatu zemlju, da ostavi svoj zavičaj i tako započne novi život. Ovaj primjer dobro oslikava i poziv u redovništvo. Premda se u odazivu na Božji poziv ne ostavlja roditelje, braću i bližnje, ipak se pozvana osoba odjeljuje od svojeg doma, polazi u samostan i tu započinje svoj novi život. Pri tom se također, poput Abrahama, valja pouzdati u Božje obećanje: „Abraham se zaputi kako mu je Bog rekao.“ Abraham je povjerovao, kako veli poslanica Rimljanima, „u nadi protiv svake nade“ (Rim 4,18). Najprije, on je povjerovao – kada su svi okolni stari narodi vjerovali u više bogova, on je prvi povjerovao u jednoga jedinoga Boga. Po tome je on naš „praotac vjere“ – i ne samo za kršćane, nego i za Židove i muslimane, za sve koji vjeruju u jednoga Boga. A drugo, on je povjerovao Bogu kad mu je obećao veliko potomstvo a to, tjelesno gledajući, nije bilo moguće – jer bio je star, a žena mu Sara nerotkinja. Pa ipak je povjerovao. I da će se to ostvariti u novoj domovini u koju ga je Bog poslao. Za to je morao prekinuti sa svojim starim životom, ostaviti svoj zavičaj i poći u nepoznato. Ta je avantura bila puna izazova, dramatičnih događaja i zamki, ali Abraham je ostao vjeran. I tako je postao ocem mnogih naroda. 

I vama, drage sestre, Abraham može biti primjer. Ne po starosti, ali nekada i ta naša dob može biti razlog da zahvalimo Bogu. Jer kada neka vjernost traje dugo, znak je to da je taj izbor bio doista pravi. Evo, neki je dan bio Prvi svjetski dan baka, djedova i starijih osoba. Papa Franjo želio je da se cijela Crkva osvrne na one koji su nam najčešće predali vjeru i koji su se za nas molili. Toliko koliko društvo i Crkva poštuju starije, toliko su humani i na tragu našeg Spasitelja. No više negoli po dobi, Abraham nam svima može biti primjer vjere i vjernosti, spremnosti da se pođe u nepoznato, ostavi svoj zavičaj i svoje bližnje i krene u novi život, život poslušnosti Bogu i Crkvi.  

U drugom čitanju čuli smo prelijepu ispovijest svetoga Pavla  u kojoj on kaže: „Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil 3,8-14). Sveti Pavao želi biti suobličen uskrsnuću Kristovu jer je već suobličen njegovim patnjama, on se smatra „zahvaćen od Krista“. 

I vi biste, drage sestre, mogle – svaka od vas - dugo pripovijedati povijest Božjeg poziva i svoga odaziva. Ali ta avantura još nije završila. Mogle biste reći sa sv. Pavlom: „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“

U evanđelju Gospodin nam progovara što je najvažnije u svakom odazivu, pa tako i u duhovnom zvanju: „Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas“ (Iv 15,9-17). Zašto je to tako važno? Pa radi se ipak i o našem izboru, kažu: mogao si biti ovo i ono, a izabrao si baš duhovno zvanje. Međutim, to je bilo uzdarje na prethodni dar kojim nas je već Gospodin obdario, jer on je bio prvi, on je prvi nas zavolio, nama darovao svoje milosti i tako vodio da smo mogli izabrati njega. Važno je to stoga što se tako možemo više osloniti na njega a ne na sebe. I kad je teško, kažemo mu: sada ti izvuci stvar, ti si to htio pa sad pomozi! Tako mogu reći i zaručnici koji primaju sakrament braka: naš izbor je ujedno i prije svega Božji, pa je stoga on prvi odgovoran za naš brak, naše zajedništvo. I kad je teško i kad bismo pobjegli, trebamo reći: e sada ti vodi stvari, ti si to htio pa se sad pobrini da sve dobro završi.

A koliko se puta on pobrinuo da su stvari dobro završile, kad smo se mi i bojali kako će biti, kad smo možda sumnjali, kad su nas spopale brige i došle misli kako mi nismo za to, kako to nećemo moći… I Gospodin je uvijek pomogao, pobrinuo se za nas.

U ovom evanđeoskom odlomku je puno lijepih poruka koje nas mogu utješiti i dati nam novu snagu za naš životni put.

„To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (ib., 11) Pitanje radosti u našem je pozivu stožerno pitanje, radost stoji u samoj biti našeg poslanja. Evanđelje je radost, vijest radosti da je Krist Emanuel, Bog među nama, s nama i za nas.
„Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (ib., 14.15) Prijateljstvo s Isusom, u kojem on nama priopćava sve tajne koje je od Oca čuo, te nismo u neznanju, nismo sluge… ali prijatelji trebaju vršiti ono što on zapovijeda. A to je:
„Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ (ib.,13) Ljubav koju on zapovijeda prema našim bližnjima treba biti po njegovoj mjeri… a on je tako ljubio nas da je za nas, svoje prijatelje, položio život svoj… Koliko je naša ljubav doista na mjeru Kristovu? Molimo ga da nam usavrši ljubav, da nas učini sličnima sebi, po svom Duhu, Duhu svoje ljubavi. 

Čestitke nas koji smo s vama, drage jubilarke koje slavite svoj 25., 50. i 60. obljetnicu redovničkih zavjeta i svog redovničkog života, naše su molitve za vas, za vašu službu, za vaše odgovornosti – ma gdje bile – da Bogu i ljudima služite s ljubavlju kakvu od sviju nas traži Gospodin Isus, ljubavlju koja uključuje žrtvu za druge, ljubav koja daje život za prijatelje…

Neka zagovara za sve vas naš dragi sveti blaženik Alojzije

Stepinac, vaša Majka utemeljiteljica Službenica Božja Majka Franziska Lechner, bl. Augustin Kažotić čiji danas spomendan slavimo, svi sveti i blaženici hrvatskoga naroda i vaše Družbe.

Amen.