Isus se obraća mnoštvu. Govori im da se čuvaju pismoznanaca. Oni idu rado u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Sve gdje ih se može zapaziti, pozdraviti, odati im počast koja im pripada kao velikim poznavaocima Pisma i revnim moliteljima. Takvi pismoznanci izvrću ono što naučavaju i zato Isus kaže da će ih stići oštrija osuda.
Njihova se vanjština, njihova pobožnost izvana ne poklapa s onom unutra, s pobožnošću njihova srca. Iako pred narodom slove za uzore pobožnosti, molitve i poznavanja Božje Riječi, njihovo je srce usmjereno na odavanje časti i počasti samima sebi i zadobivanje časti od drugih. Isus poziva mnoštvo da ne bude takvo. Ne biti kao pismoznanci znači imati jednostavno srce, srce čistih nakana. Ne biti kao pismoznanci znači živjeti u istini vlastitu autentičnost.

Nakon što je poučio mnoštvo o važnosti čistoga srca i života u istini, poziva svoje učenike i daje im za primjer udovicu koju je maločas gledao kako je ubacila sitniš u riznicu. Riznica je bila mjesto gdje je narod davao milodare za uzdržavanje Hrama, time i pismoznanaca. Mnogi su bogataši dolazili i mnogo davali. A on im govori o udovici. Zašto? Bogataši su davali mnogo, ali to mnogo je bilo višak. Gledajući očima vjere, to mnogo jest sitniš. Ono što njima ne treba davalo se za Boga. Zapravo, to se davalo samo za pismoznance, jer Bogu ide ono što je čista srca, ispravne nakane, a ne višak. Sirota udovica daje sve što ima. Time što je ubacila u rizicu potvrdila je ono što je maločas Isus govorio mnoštvu. Pismoznanci se šeću po trgovima u dugim haljinama da ljudi zamijete njihovu posvećenost Bogu, a siroti narod ubacuje sve što ima u riznicu pouzdajući se u Božju providnost.

Svaki koji želi biti Isusov učenik treba se čuvati pismoznanaca i srca neiskrenih nakana, ali to nije dovoljno. On ne može Bogu nuditi samo ono što je njemu višak, ili davati da bi kupio određenu čast. Gospodin poznaje svako srce. Bolje vidi naša srca nego što ih sami vidimo. Isusov učenik treba dati cijelo svoje srce, cijeloga sebe Bogu. Nakana mu treba biti čista, a srce iskreno kao u sirote udovice. Tada njegovo srce postaje riznica u koju od svoje sirotinje ubacuje za Gospodina. Ako svaki dan u riznicu svoga srca ubaci samo to što ima, jadno i bijedno, za srce to je cijelo bogatstvo. Njegova će riznica obilovati Božjim blagoslovom.

Razmišljanje uz Evanđelje XXXII. nedjelje kroz godinu (Mk 12,38-44), god. B