Ove godine obilježili smo 70. godišnjicu smrti s. Teresine Werner. U našoj je Družbi, ali i Provinciji ostavila neizbrisivi trag. Njezin je život karakterizirao misionarski žar.

Tijekom 72 godine života poduzela je mnoga osnivanja u Europi, a veoma je zaslužna za širenje naše Družbe na Južnoamerički kontinent, točnije, u Brazil gdje danas postoje dvije provincije u kojima trenutno ima oko 400 sestara koje vrše različita djela apsotolata. U našoj je Provniciji Božje providnosti s. Terezina na osobiti način zaslužna za podizanje crkve Kraljice svete Krunice u Sarajevu te za osnivanje zajednice i kupnju kuće u Splitu.

U nastavku donosimo tekst o životu s. Terezine koji je nastao prigodom 50. obljetnice njezine smrti. Tekst je objavljen u našem provincijskom glasilu Iz života život.

„Ko palma cvate pravednik i raste ko cedar libanonski.“ Ps 92 (91)

S. Teresina Werner je preminula 16. svibnja 1946. g. u 72. godini života i 54. godini redovništva u Rimu.

Rođena je 1. listopada 1874. u Brnu, svoju je mladost provela u Beču. Nakon smrti svojih roditelja došla je u Zavod „engleskih gospođica“ u Neuhaus/Inn. Nakon što je pet godina proboravila u internatu, polazila je VIII. razred u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu, gdje se u njoj probudilo redovničko zvanje.

1. listopada 1891. stupila je u kandidaturu, i bila je 18. kolovoza 1892. obučena u Beču. Godinu novicijata provela je u Budimpešti. 18. kolovoza 1893. položila je sv. zavjete. Tada je nekoliko mjeseci provela u Samotanu Srca Marijina (Herz Maria Kloster) u Beču, a onda je premještena u Sarajevo u Zavod sv. Josipa gdje je ostala do godine 1912. s prekidom od tri godine koje je provela u Maria Loretto u St Andräu. Svagdje je poučavala francuski jezik i davala satove iz glazbe. Od 1912. do 1919. radila je u Krakovu i Biali. Godine 1919.-1920. vodila je u Grazu Marijin dom za nezbrinute, ugrožene djevojke, odakle je otišla u Brazil gdje je djelovala kao predstojnica. Nakon devet godina rada, žrtve i trpljena vratila se u Europu i radila u Jugoslaviji u Koprivnici, Tuzli i Supetru. Tu je davala satove iz klavira i preuzela je crkveno pjevanje. No  njezino zdravlje je već bilo oslabilo. Dobila je jaku sklerozu mozga i odatle česte vrtoglavice. Koncem 1936. došla je na Pale gdje je obavila osmodnevne duhovne vježbe.

11. listopada 1936. prisustvovala je jubileju crve Kraljice Krunice i provela nekoliko dana u Sarajevu. Tada je došla u sanatorij dr. Gottlieba u Zagreb gdje je trebala operirati žućne kamence. No operacija je izostala radi prebrzog otkucavanja srca. Upotrebljena su druga sredstva kojima su joj ublažene boli. U studenom je otišla na oporavak u Dubrovnik gdje je ostala tri tjedna i donekle se oporavila. Sredinom prosinca otišla je natrag u Supetar. Jer je u Splitu bilo vrlo poželjno imati jednu kuću, povjerili su brigu o tome s. Terezini. Ona je u srpnju 1937. preuzela jednu iznajmljenu kuću i bila je odmah premještena u Split. 3. studenog 1937. postala je kućnom savjetnicom. Mnogo se trudila ne žaleći žrtava. Tražila je gdje može kupiti neku kuću. Iako je bila pronašla lijepu, prikladnu kuću gosp. Galinovića, nažalost, uslijed pomanjkanja novaca nije joj se ova želja mogla ostvariti. Uspjela je samo u toliko da se mogao iznajmiti samo jedan sprat.

24. kolovoza imenovala je Časna Majka, koja je tada boravila u Splitu, časnu sestru Terezinu kućnom predstojnicom u Splitu. Početkom rujna 1941. došla je ona kao predstojnica u Supetar.

8. listopada 1941. došla je u Sarajevo s namjerom da ide u Zagreb radi preuzimanja vrtića (male škole) u Supetru i da nabavi živežne namirnice. Tek 17. studenog vratila se u Sarajevo, morala je još uvijek nešto obaviti i 25. listopada vratila se u Supetar.

Jer su prilike na Braču bile strašne, nismo mi u Sarajevu dugo vremena imale nikakve vijesti o sestrama u Supetru. 1. veljače 1944. došlo je konačno jedno pismo od s. Karmele Thon sa žalosnom vješću da je 2. sječnja 1944. s. Terezinu i s. Meindradu – kad su došle kući nakon sv. mise kod koje je s. Terezina još svirala – dočekao jedan naoružani partizan s porukom da ona i s. Meinrada za jedan sat moraju biti spremne za odlazak u Milnu odakle će biti odvedene na otok Vis, a sa Visa poslane u progonstvo.

S. Terezina je prihvatila ovu vijest mirno i tiješila je sestre koje su plakale govoreći im neka se podlože presvetoj volji Božjoj. Sestra Karmele je molila partizana neka uzme nju umjesto stare i bolesne sestre Terezine, ali joj je on rekao bude li se još samo jednom riječju branila ili opirala da će joj prosvirati tane kroz glavu. Što joj je onda preostalo nego da šuti i da se podvrgne? Teška srca oprostile su se dvije preostale sestre: s. Karmela i s. Padovana od njihove sestre predstojnice i s. Meinrade. U Milni su im se pridružile s. Ana i s. Filipina sa 7 sirotica. Nakon 14 dana javila se s. Terezina s nekoliko redaka s Visa, a od tada više nismo čule ništa o njima.  U posljednjem pismu od početka travnja pisala je s. Vjekoslava iz Milne da su se neki, koji su također bili odvedeni sa s. Terezinom javili iz Egipta, i da su pisali da su i naše 4 sestre i sedmero djece tamo u Egiptu i da im je dosta dobro. Mi mnogo molimo Boga da nam se naše drage susestre žive i zdrave opet vrate. Majka provincijalka je dala na tu nakanu služiti gregorijanske (30) mise.

Koncem travnja 1945. došlo je konačno jedno pismo od s. Karmele iz Supetra gdje ona izvješćuje da se s. Terezina, s. Meinrada i s. Filipina nalaze u Rimu i da imaju jednu kuću sa 15 soba, tri kupaonice i lijepim vrtom. Mi sve smo unaprijed rekle, da će sestra Terezina u Italiji nešto osnovati. Svi smo se tomu jako veselili i rekli: „To je bilo za očekivati!“

Kad je poštanski saobračaj postao moguć, pisala je s. Terezina nekoliko puta i molila za 3-4 sestre i kandidatice za ispomoć, jer su tamo bile samo tri sestre.

Početkom travnja razboljela se s. Terezina od velike srčane slabosti. 23. travnja 1946. bila je, ležeći u pratnji liječnika, jedne bolničarke i s. Meinrade, odvezena u kliniku u Rimu, gdje je imala vrlo dobru njegu i gdje su liječnici sve poduzimali da je održe na životu. Ništa nije pomoglo. S. Meinrada posjećivala ju je svaki dan, a i prečasni p. Prešern DI i p. Sakač DI, posjećivali bi je svaki dan. I Majka Terezija, generalna glavarica Školskih sestara dolazila bi k njoj skoro svaki dan. Tri dana prije smrti osjećala se draga bolesnica tako dobro da je mislila da će moći skoro kući. Poslijednji je dan mnogo govorila o dragom Bogu i upitala s. Meirandu: „Što će reći dragi Bog kad me vidi?„ U pet sati poslije podne zvonilo je sestrama na molitvu i ona tada upita: „Zašto zvoni? Koliko je sati?“ S. Meinrada je odgovorila: „Pet je sati.“ Tada reče s. Terezina: „Spasitelj će skoro doći po mene!“ Nakon četiri sata je rekla: „Meni je jako loše!“ , duboko je dahnula i bila je kod Gospodina. Prešla je u vječnost bez ikakve smrtne borbe. Bilo je to 16. svibnja 1946.

Slijedeći dan je bio u kapeli klinike svečani Requiem, a poslijepodne su posmrtni ostaci sahranjeni u grobnici na groblju sv. Ane. Generalna glavarica sestara sv. Ane je to dozvolila za nekoliko godina dok si sestre u Grottaferrati ne uzmognu nabaviti vlastitu grobnicu. Tako je naša dobra, nezaboravna sestra Terezina našla svoj grob u vječnom gradu. S kojom će ju ljubavlju primiti Kraljica krunice kojoj je u Sarajevu sagradila tako lijepu crkvu. Stoga je i u ovoj njoj tako dragoj crkvi služen svečani requiem na koji su bile pozvane poznate gospođe, većinom njezine bivše učenice. 

Neka i ona u nebu misli na nas i neka nam bude moćnom pomoćnicom!

R. I. P.

Izvor: Iz života za život, br. 1 (74) 1996., str. 40-42.