Poslanica Galaćanima u svom četvrtom poglavlju naglašava Božje posinstvo: „A kada dođe punina vremena odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.“ (Gal 4, 4-5) Od početka stvaranja svijeta, točnije s prvim grijehom, prvim čovjekovim padom i udaljavanjem od Boga, Bog daje obećanje kako će poslati Otkupitelja svijeta. Tijekom vremena Bog je pripremao svoj narod na dolazak Otkupitelja svijeta. Postupno, polako i ustrajno pripremao je njihova srca kako bi u malenom Djetetu prepoznali ostvarenje njegova obećanja. I kada dođe punina vremena odasla Bog Otkupitelja svega svijeta – svog vlastitog Sina.

Zadatak koji mu je povjeren počinje rođenjem od žene. Žene o kojoj toliko malo saznajemo iz evanđelja. Bila je to žena skrovita života, jednostavan srca, otvorena poticajima Duha Svetoga i volji Božjoj. Žena šutnje i molitve. Pa kada koji evanđelist o njoj progovori uglavnom ističe njezinu prisutnost, pogled i skrovitost. Tako i evanđelist Luka u današnjem evanđelju spominje Mariju, rekli bismo tek usput, jednom rečenicom „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.“ (Lk 2, 19) To nam daje zaključiti kako je Marija u siromaštvu ovoga svijeta, željela u skrovitosti nazaretske kućice, u kojoj se dogodilo i samo Utjelovljenje, sačuvati bogatstvo Božje prisutnosti. Marija je bila bogata samim Bogom. Zato nije čeznula za stvarima ovoga svijeta, zato joj nije bio važan publicitet, ono što će ljudi njenog vremena misliti o njoj i njenom sinu, suprugu. Njoj je bilo samo važno što će Bog misliti. Hoće li svojim životom uzvratiti svu puninu ljubavi koju joj iskaza njezin Bog. Bilo joj je jedino važno da samog Boga ne uvrijedi.

Na to nas poziva današnje evanđelje da poput Marije u sebi sačuvamo otajstvo Utjelovljenja i rođenja Djeteta tijekom cijele godine i svega života, a ne samo dok nam traje ovo sveto vrijeme. Poziva nas da iz dana u dan budimo u sebi radost rođenja Djeteta koje se nas ne boji, koje od nas ne bježi. Štoviše, širi nam ruke, poziva nas u svoj zagrljaj, traži našu pomoć, našu prisutnost kako bi dotaknuo naša tvrda, kamena srca, kako bi nam dozvao u pamet da se u svakom od nas treba dogoditi punina vremena. Jer samo u puni vremena, u onom jedinstvenom trenutku možemo prepoznati, vjerom prihvatiti i voljom potpomognutom snagom i prisutnošću Duha Svetoga živjeti otajstvo Utjelovljene Riječi u punini već ovdje i sada.

Zato Bog šalje svoga Sina kako bi i nas učini svojim sinovima i kćerima. Bog postaje jedan od nas da bismo i mi mogli postati njegovi sinovi i kćeri, a time i baštinici njegove ljubavi i kraljevstva. Mnogo nam je darova Sinovim rođenjem, na nama je izbor. Primjer imamo u Mariji koja je svojim „Da“ omogućila da se Bog približi čovjeku. Recimo i mi svoj DA kako bismo dopustili da Bog postane dio naše svakodnevice u svoj svojoj punini i bogatstvu.

Otvorimo svoja srca kako bi se dogodila punina vremena i u našem životu, kako bi se dogodio susret Boga i čovjeka.

Razmišljanje uz čitanja/evanđelje svetkovine Svete Bogorodice Marije (Br 6,22-27; Ps 67,2-3.5-8; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21)