'Gospodin moj i Bog moj!'

Nakon muke Velikog petka i tišine Velike subote došao je napokon dan pobjede, dan života, dan Uskrsnuća Gospodinova. Isus se na razne načine ukazuje ženama i svojim učenicima i čini se da svatko od njih treba uvjeriti kako je to on, a to on čini pokazujući im svoje rane, kao što je učinio i učenicima u današnjem evanđelju, „pokaza im svoje ruke i bok.“ Učenici su radosni što je to onaj Krist kojeg su oni upoznali, slijedili, zavoljeli. Da, to je isti onaj Krist koji ih je poznavao, volio, pozvao, a prepoznaju ga po njegovoj muci, po svjedočanstvu njegove patnje koju je podnio za čovjeka.
Toma međutim, nije bio među njima kad im je Isus došao. Zanimljivo, on im ne osporava što mu tvrde da su ga vidjeli, on ne govori da im ne vjeruje, on jednostavno postavlja uvjet, želi vidjeti i dotaknuti njegove rane. Isto ono što je učenicima Isus dao za znak kako je to uistinu on, pokazavši im svoje rane, Toma traži kako bi se uvjerio da je to stvarno Krist. Kako to da ga mi zovemo nevjernim kad je tražio isto ono što je učenicima bilo dano od samog Isusa kao dokaz?
»Gospodin moj i Bog moj!« kliče Toma ne kad je vidio proslavljenog, uskrslog Isusa kao takvog, nego kad je vidio rane Kristove. Ima nešto sveto u ranama, ožiljcima koji ostave duboke patnje, jer upravo u njima i kroz njih možemo susresti Boga koji patnjama daje smisao, čak toliku smisao da upravo one postaju znak njegova uskrsnuća, njegove proslave. Slaveći Uskrsnuće Gospodinovo ne izgubimo iz vidika muku i smrt Velikog petka, snagu koju su ostavile rane, toliku da su postale znak prepoznavanja Isusa njegovim učenicima i ugledajmo se na Tomu koji je, premda tražeći svoje uvjete vjerovanja, na dolazak Kristov u njegov život izjavio svoju čvrstu vjeru kako je on njegov Gospodin i Bog. Imajmo i mi snage tražiti Gospodina tako žarko da svakog časa možemo posvjedočiti da je Isus - Krist, Sin Božji, i da vjerujući imamo život u imenu njegovu.

Razmišljanje uz evanđelje 2. vazmene nedjelje (Iv 20, 19-31).