S. MIHOVILA KAMBER, KATEDRALNA SAKRISTANKA SA 50-GODIŠNJIM STAŽEM »Zagrebačka katedrala moj je drugi dragi dom!«
 

Na blagdan sv. Augustina, u srijedu 28. kolovoza, navršilo se punih 50 godina da s. Mihovila Kamber iz družbe Kćeri Božje ljubavi u zagrebačkoj katedrali služi kao sakristanka i da je jedinstveni svjedok i sudionik crkvenih događanja, velikih i važnih ne samo za Zagreb i Zagrebačku nadbiskupiju, nego i za cijelu Crkvu u Hrvata i sav hrvatski narod.

Rođena je 7. siječnja 1947. u vjerničkoj katoličkoj obitelji Mile i Ike rođ. Vrkić kao najmlađa od četvero djece, od kojih su uz nju živi brat i sestra, a jedan brat je preminuo, u mjestu i župi Rodaljice kod Benkovca u Zadarskoj nadbiskupiji. Na krštenju je dobila ima Jeka. Pet razreda osnovne škole završila je u Rodaljicama, kamo je rado odlazila na mise i vjeronauk župniku don Grgi Baturu. Kako je posvjedočila, taj glasoviti župnik Batur govorio je jednom o Božjem pozivu, i to konkretnom u svećeništvo i redovništvo, te je to odjeknulo u njezinu srcu da je spoznala da bi to trebao biti i njezin životni put. U nedalekom Benkovcu tada su djelovale sestre kćeri Božje ljubavi s kojima se povezala i dozrijevala u odluci da stupi u samostan. Godine 1963. kao 16-godišnja djevojka odlučila je poći u samostan te je to priopćila župniku Baturu, koji ju je pitao je li otac suglasan s njezinom odlukom. Priznala mu je da otac nije baš suglasan, ali je podržavaju ostali članovi obitelji te je najstariji punoljetni brat u ime obitelji potpisao suglasnost da može ići u samostan premda još nije punoljetna. Otac Mile, kad je kasnije vidio koliko je zadovoljna i sretna na svom izabranom životnom putu, nije se samo s tim pomirio, nego je i on bio sretan.

U samostan, zapravo u župni dvor, ušla je 1963. u Brezovici kraj Zagreba zajedno sa 12 drugih djevojaka. Naime, družba Kćeri Božje ljubavi ostala je nakon dolaska komunista na vlast bez više svojih samostanskih prostora, a u Brezovici je tada bio župnik Adolf Dušić, rođeni brat provincijalke s. Franciske Dušić, koji je dao sestrama na raspolaganje glavninu prostora na farofu. Živeći u zajednici, najprije je završila preostale tri godine osnovne škole u Brezovici te je 1967. ušla u šestomjesečnu postulaturu u kojoj joj je izvrsna odgojiteljica bila s. Mirjam Ljubić. Nakon završetka postulature ušla je u dvogodišnji novicijat te je nakon svečanoga oblačenja i dobivanja redovničkoga imena s. Mihovila poslana na tri mjeseca u zajednicu u Mošćenicama u Istri, a zatim na 11 mjeseci na Dubovac u Karlovcu, gdje je župnik bio vrlo pobožni svećenik Marijan Radanović.
Istoga dana kad je bila pozvana u kuću maticu (u prebendarsku kuriju koju je Zagrebačka nadbiskupija sestrama dala na raspolaganje) u Novoj vesi u Zagrebu i kad je dobila dekret za sakristanku u zagrebačkoj prvostolnici, 28. kolovoza 1969., došla je u katedralnu zajednicu koja je tada imala pet sestara te je stanovala na prvom katu nadbiskupskoga dvora kod katedrale. Kroz vrijeme novicijata za nju i ostale novakinje brinula se magistra s. Franciska Dušić, za koju kaže da je bila majčinski draga i mudra odgojiteljica. Radeći u sakristiji zagrebačke katedrale, g. 1970. položila je prve, a šest godina kasnije i vječne zavjete u Granešini kraj Zagreba, gdje su sestre podignule novu samostansku kuću. U 50 godina služenja u zagrebačkoj katedrali u dva navrata bila je po šest godina poglavarica katedralne sestarske zajednice, a bila je kućna poglavarica i 2000. godine kad su se sestre preselile u novouređene prostorije u nekadašnjoj gospodarskoj građevini na sjevernom zidu koji opasuje katedralu. Dotadašnje dvije prostorije u Nadbiskupskom dvoru zamijenile su puno boljim smještajem u novom prostoru.

Katedralne sestre, kako svjedoči, primile su je vrlo srdačno i uputile u sve poslove u katedrali. Također svećenici i bogoslovi prihvatili su je vrlo srdačno, a ona je radosno i s ljubavlju i požrtvovnošću radosno posluživala te je s mnogima ostala u trajnoj prijateljskoj povezanosti. Njezino marljivo i radosno zalaganje brzo je zapazio tadašnji kanonik kustos zagrebačke katedrale dr. Antun Ivandija te je s poglavarima dogovorio da bude trajno zaposlena, da uđe u pravi radni odnos. Rad u sakristiji zagrebačke katedrale uz obavljanje mnogih fizičkih poslova obuhvaća i veoma brojne susrete i razgovore s različitim vjernicima i prolaznicima pa je, da bi bila i vjerski i teološki potkovanija, završila studij dvije godine Katehetskoga instituta. To joj je jako dobro došlo jer su u katedralnu sakristiju godinama navraćali ljudi s različitim poteškoćama, tjeskobama, ranama i pitanjima te im je mogla iskazati pažnju, poslušati ih, a često i pružiti dobar ljudski i vjernički savjet, ohrabriti ih ili uputiti ih dalje. Taj apostolat bio joj je uvijek posebno drag jer je otvorena osoba, puna ljudske sestarske topline i vedrine, strpljiva, skromna, nenametljiva, mudra, duhovna i duhovita.

Od redovitih sakristanskih poslova, kako svjedoči, najdraže joj je kićenje i spremanje glavnoga oltara te kićenje, uređenje i održavanje groba bl. Alojzija Stepinca, koji je 1945. doveo sestre kćeri Božje ljubavi u službu u zagrebačku katedralu jer su ostale u Zagrebu bez svoga krova pod kojim su imale i školu domaćinstva za djevojke. Od 1969. godine svjedok je trajnih vjerničkih pohoda na grob bl. Stepinca te svjedoči da je svih ovih 50 godina broj molitelja na Stepinčevu grobu trajno rastao i raste i danas. Osobno je velika štovateljica toga hrvatskoga mučenika te je, kako svjedoči, sretna što svaki dan može biti na njegovu grobu. Među desetcima tisuća hodočasnika na Stepinčev grob najviše su je se dojmili pohodi sv. pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., osobito prvi pohod pape Wojtyle ratne 1994. godine. Sestra svjedoči: »Najveća radost u životu bilo mi je proglašenje blaženim hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca.« Za sva tri papinska pohoda Zagrebu bila je glavna sakristanka, tj. na čelu onih koji su pripremali sve što je bilo potrebno za bogoslužje.

Gotovo tri desetljeća s osobitom je radošću posluživala zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću te je toga slugu Božjega uvijek rado slušala, upijala što je govorio i divila mu se. Svjedoči da ju je posebno privukao svojom jednostavnošću, skromnošću, dubokom vjerom i duhovnošću te je uvjerena da je zaslužio da bude uzdignut na čast oltara te se na tu nakanu rado i moli. S posebnom radošću, svjedoči, pripremala je, kitila i ukrašavala zagrebačku prvostolnicu kad su svoje promaknuće u Kardinalski zbor zajedno s vjernicima proslavljali zagrebački nadbiskupi Franjo Kuharić i Josip Bozanić.

S. Mihovila Kamber pamti brojna velika događanja u katedrali važna za cijelu Crkvu u Hrvata i svima je svojim tihim radom dala svoj nevidljiv doprinos. Kao mladu sestru obradovali su je početci radova na obnovi zagrebačke katedrale jer je više puta iskusila da su sestre po čitavoj katedrali skupljale vodu jer je krov prokišnjavao. Radovala se i raduje se svakomu uređenju katedrale u njezinoj unutrašnjosti, kao i njezinu dugogodišnjemu kamenomu pomlađivanju izvana, što toj najvažnijoj crkvi u hrvatskom narodu vraća i daje sjaj.

»Zagrebačka katedrala moj je drugi dragi dom! Zahvaljujem dragom Bogu i svojim poglavaricama što sam mogla pola stoljeća služiti u Stepinčevoj katedrali. Molim Boga da mi podari zdravlje da još mogu služiti Crkvi i hrvatskomu narodu«, rekla je s. Mihovila Kamber.

Izvor: https://www.glas-koncila.hr/s-mihovila-kamber-katedralna-sakristanka-sa-50-godisnjim-stazem-zagrebacka-katedrala-moj-je-drugi-dragi-dom/