Pedeset godina kontinuiranog izlaska misijskog lista Radosna vijest obilježeno je u ponedjeljak 21. veljače svečanom akademijom u kapucinskom samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Akademija je započela pjevanom antifonom, čitanjem evanđelja te molitvom doc. dr. sc. Odilona Singboa, svećenika iz Benina, docenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Kratak govor prvi je izrekao apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua koji je naglasio kako se Radosna vijest može pohvaliti time što je jedini misionarski časopis na hrvatskome jeziku. 

Predsjednik Vijeća za misije HBK krčki biskup Ivica Petanjak rekao je kako je „Radosna vijest misijski list, ali” – nadalje naglašava – „Radosna vijest su prije svega živi, konkretni ljudi, entuzijasti, zaljubljenici u Kristovo evanđelje. U svaku stranicu ovog lista ugrađene su nebrojene osobe i sudbine tolikih pojedinaca, svaka sa svojim imenom i svojim identitetom, sa svojim životom, a sve ih povezuje misionarski poziv, poslanje, ljubav, žrtva i rad za Krista i za čovjeka.”

„Obljetnice su uvijek prigoda za zahvalni pogled na prošlost, na sve ono što je Bog učinio po ljudima koji su bili otvoreni poticajima njegova Duha”, rekla je nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih djela u RH s. Ivana Margarin. Istaknula je kako je list Radosna vijest „prije 50 godina bio nov pogled u misijski svijet, a to je i danas i bit će i sutra jer ima zadaću koja ne zastarijeva nikada – donositi istinu o Isusu Kristu i sve ljude povezivati u zajedništvo Crkve.”
O počecima izlaženja časopisa Radosna vijest govorila je i sestra Sniježna Stjepandić, redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi koja je s još jednom sestrom 1972. prva počela pomagati u uredništvu Radosne vijesti.
S prvim brojevima Radosne vijesti kao bogoslov u Sarajevu započeo je suradnju i generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić koji je na razne načine surađivao s misijskim mjesečnikom tijekom 28 godina.

Nakon svečane akademije uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio nuncij Giorgio Lingua, a propovijedao je mons. Ivica Petanjak. 

Na svečanoj akademiji i euharistijskom slavlju nazočila je s. Gordana Igrec, provincijalna glavarica te sestre iz zajednica u Granešini, Novoj vesi i Sisku.

U nastavku donosimo govor s. Ivane Margarin, nacionalne ravnateljice Papinskih misijskih djela u RH  i  s. M. Sniježne Stjepandić.

Preuzvišeni mons. Lingua, apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj, preuzvišeni mons. Petanjku, biskupe krčki i predsjedniče Vijeća za misije Hrvatske biskupske konferencije, mnogopoštovani mons. Cvitkušiću, generalni vikare sisačke biskupije, mnogopoštovani mons. Tunjiću, nacionalni ravnatelju Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine, mnogopoštvani vlč. Novaku, generalni tajniče Hrvatske biskupske konferencije, mnogopoštovani oci provincijali i provincijalke, mnogopoštovani rektore Međubiskupijskog dječačkog sjemeništa, cijenjeni biskupijski ravnatelji Papinskih misijskih djela, cijenjeni svećenici, redovnice, cijenjeni misionari i misionarke, cijenjeni i dragi prijatelji misija!

Raduje me što vas sve mogu danas pozdraviti na početku ove akademije prigodom obilježavanja 50. obljetnice izlaženja informativnog lista Radosna vijest, jedinog misijskog lista na hrvatskom jeziku.

Obljetnica našega lista, mogli bismo reći, prirodno se uklopila u velike obljetnice misijskoga poslanja na razini univerzalne Crkve: 400 godina od osnutka Kongregacije za širenje vjere današnje Kongregacije za evangelizaciju naroda, 200 godina od osnutka Djela za širenje vjere, 100 godina od kada su djela uzdignuta na razinu „papinskih“ te 150 godina od rođenja bl. Paola Manne, utemeljitelja Papinske misijske zajednice. Sve ove obljetnice ukazuju nam na milosne trenutke u povijesti Crkve kada je prepoznata aktualna potreba nekog vremena.

Upravo kao uzor prepoznavanja potreba vremena i aktivnog djelovanja Crkva će u svibnju o.g. proglasiti blaženom Paulinu Jaricot, utemeljiteljicu Djela za širenje vjere. List Radosna vijest također je odgovor na potrebu vremena te plod molitve i nadahnuća tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa dr. Smiljana Čekade koji je između ostalog u uvodniku prvog broja rekao: „Nemamo nijednog misijskog lista. A prije rata smo ih imali tri. I to samo na hrvatskom jeziku. (…) Sada smo napokon odlučili da popunimo i tu prazninu. (…) Mi se nadamo, da će naša ‘Radosna Vijest’ biti radosno primljena.“ Doista list Radosna vijest bio je i jest radosno primljen što pokazuje i činjenica da nije prestao izlaziti ni u vremenu najtežih ratnih događanja.

Obljetnice su uvijek prigoda za zahvalni pogled na prošlost, na sve ono što je Bog učinio po ljudima koji su bili otvoreni poticajima njegova Duha. Istovremeno su prigoda za sagledavanje sadašnjosti i planiranje budućnosti koja sa sobom nosi nove izazove. Iako današnje vrijeme pred nas stavlja pitanje opstanka ovakve vrste medija, vjerujemo da ćemo pažljivim osluškivanjem, otvorenim srcem te uzajamnom suradnjom i dalje prepoznavati puteve i načine kojim nas Duh želi povesti kako bismo nastavili odgajati i formirati svijest vjernika za misijsko poslanje Crkve koja u ovom povijesnom trenutku živi milosno vrijeme Sinode te nas posebno poziva na zajedničko promišljanje i pogled prema naprijed pun nade. List Radosna vijest prije 50 godina bio je nov pogled u misijski svijet, a to je i danas i bit će i sutra jer ima zadaću koja ne zastarijeva nikada – donositi istinu o Isusu Kristu i sve ljude povezivati u zajedništvo Crkve.

Koristim ovu priliku zahvaliti svima koji su kroz minulih pola stoljeća činili da se ta zadaća vjerno vrši. Zahvaljujem svim urednicima, misionarima, suradnicima, dobročiniteljima, čitateljima i prijateljima Radosne vijesti. Ujedno zahvaljujem vama preuzvišeni apostolski nuncije i preuzvišeni oče biskupe na upućenim riječima i čestitkama, vama mnogopoštovani svećenici i sestre redovnice, misionari i dragi prijatelji koji ste danas ovdje, na podršci i zanimanju za misijsko djelovanje koje upravo Radosna vijest donosi i tako nam približava civilizacije, kulture i običaje različite od naših, ali iste u gladi i žeđi za Bogom.

Zahvaljujem svima sudionicima ove akademije: preč. Marku Cvitkušiću, s. M. Sniježni Stjepandić na njihovim izlaganjima, vlč. Odilonu Singbou, zboru Mladih Eleos i njihovoj voditeljici s. Mirjani Potnar, gospodinu Trpimiru Alajbegu na animiranju ove akademije. Zahvaljujem fra Juri Šimiću, provincijalu franjevaca kapucina, i fra Branku Lipši, gvardijanu, koji su nam velikodušno ustupili prostor svoga samostana i crkve. Hvala vama dragi dobročinitelji kao i vama predstavnici medija koji nas pratite i zajedno s nama želite biti u službi Istine. Neka nam ova lijepa obljetnica bude poticaj za još zauzetije zalaganje u širenju Radosne vijesti i svjedočenju Božje ljubavi koja se utjelovila u Isusu Kristu kako bi svi ljudi upoznali Onoga koji jedini ispunjava čežnju ljudskog srca.

S. Ivana Margarin, FDC
Nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj

Osnivanje MISIJSKE CENTRALE i pokretanje RADOSNE VIJESTI

Uvod
Ljubav službenice Božje Majke Franziske Lechner, utemeljiteljice družbe sestara Kćeri Božje ljubavi, prema Bosni i misijama može se sažeti u rečenici koju je napisala u svojoj okružnici od 25. 10. 1883. godine: „Svako osnivanje u Bosni smatrajte misijskim djelom, a sestra koja je pozvana na takav posao neka drži velikom milošću da je od Gospodina onamo poslana.“ Tu misijsku svijest utemeljiteljica je prenijela i na svoje sestre. Tako je bilo sasvim normalno da su nadbiskup dr. Smiljan Čekada, koji je bio predsjednik misijskog vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije i nacionalni direktor Papinskih misijskih djela, te dr. Zvonimir Baotić, kao glavni i odgovorni urednik novoutemeljena lista Radosna vijest, 1972. pozvali upravo časne sestre družbe Kćeri Božje ljubavi kao suradnice u Misijskoj centrali.

Osnivanje Misijske centrale
Misijsku pisarnicu, koja se nalazila u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, (usp. Vijesnik, U: Vrhbosna 1 i 2/1931./25), nadbiskup Čekada preseljava u Sarajevo, a novomu misijskom uredu daje ime Misijska centrala. Da bi dao važnost misijskoj djelatnosti Crkve, nadbiskup Čekada šalje vrhbosanskog svećenika vlč. Zvonimira Baotića na postdiplomski studij misiologije u Rim. Nakon povratka iz Rima dr. Baotiću povjerava se zadaća da pokrene i uređuje informativni misijski list Radosna vijest.
Za rad u Misijskoj centrali i pomoć oko izlaženja prvog broja Radosne vijesti družba Kćeri Božje ljubavi stavlja na raspolaganje dvije sestre iz svoje zajednice u Sarajevu: s. Vlastu Jakubec i s. Sniježnu Stjepandić, koje su zaorale prvu brazdu, s oskudnim tehničkim pomagalima oko priprema pakiranja i slanja prvog broja Radosne vijesti, a nije bilo još ni određene prostorije gdje bi sestre radile, nego je nadbiskup Čekada ustupio svoju blagovaonicu i portirnicu, gdje su sestre započele uređivati kartoteku, uz pomoć gosp. Ante (Tončija) Testena, te prema starom shematizmu pisale adrese župnih ureda, redovničkih zajednica i ustanova bivše države. To su bili skromni, ali radosni početci priprema za slanje prvog broja Radosne vijesti, koji je ugledao svjetlo dana na Svijećnicu 1972. godine.

U uvodniku prvog broja, među ostalim, nadbiskup Čekada piše: „Mi smo mu dali ime 'Radosna vijest'… puštamo u svijet svoje 'miljenče' (RV) … s nadom da će biti radosno primljeno od onih koji ga pokreću i kojima je namijenjeno.“ Ostat će u sjećanju da su redovnice prvi broj Radosne vijesti pakirale u blagovaonici nadbiskupa Čekade.

Kćeri Božje ljubavi pridružuju se djelovanju Misijske centrale
Kad je Misijska centrala dobila svoje ime i nakon prvog broja Radosne vijesti, poglavari iz Zagreba šalju u Sarajevo na stalni rad s. Karlu Tomić (1972. – 1983.), a potom i s. Editu Ćavar (1973. – 1977.), koje preuzimaju svu administraciju u Misijskoj centrali. Kako se povećavao opseg posla, u Centrali su radile tri sestre, a tijekom pola stoljeća izmijenilo ih se dvadesetak, koje su na djelu pokazale, kao što i danas pokazuju, ljubav i konkretnu odgovornost prema misijama. Donosim imena svih  redovnica:

• s. M. Vlasta Jakubec, na samom početku 1972.
• s. M. Sniježna Stjepandić, na samom početku 1972.
• s. M. Karla Tomić (1972. – 1983.)
• s. M. Edita Ćavar (1973. – 1977.)
• s. M. Velimira Janeš (1975. – 1976.)
• s. M. Jasna Resanović (1976. – 1978.)
• s. M. Slavica Buljan (1977. – 1979.)
 s. M. Aleksandra Gegić ( 1978. - 1979.)
​• s. M. Elizabeta Ćosić (1979. – 1981.)
• s. M. Zorana Prcela (1979. – 1981.)
• s. M. Mirna Nikolić (1980. – 1992., koja izlazi iz ratnog Sarajeva i u Zagrebu nastavlja raditi u Misijskoj centrali do 2000.)
• s. M. Milena Stjepandić (1981. – 1983.)
• s. M. Davorka Šarić (u dva navrata, 1982. – 1990. i od 2017. do danas; aktualna djelatnica Misijske središnjice)
• s. M. Vida Ademi (1983. – 1988.), koja je kasnije, s dobrom podlogom i praksom u Misijskoj centrali, djelovala u misijama u Albaniji
• s. M. Paula Boršćak (1988. – 1989.)
• s. M. Zvonimira Nikolić (1989. – 1992.)
• s. M. Vedrana Ljubić (1990. – 1991.), danas misionarka u Africi
• s. M. Zrinka Barišić (1991. – 1992.)
• s. M. Mirela Iličić (1992. – 1993.)
• s.  M. Fidelis Lučić (1993. – 2000. i 2001. – 2015.)
• s. M. Antonela Rašić (2015. – 2017.)

Pokretanje misijskog časopisa Radosna vijest
Informativni list Radosna vijest tijekom 50 godina (1972. – 2022.) nije prestao izlaziti i ostvarivati smisao svojeg postojanja. Dobro je netko rekao: Radosna vijest je prozor u misijski svijet. Ostao je do danas jedini isključivo misijski list na hrvatskom jeziku u Crkvi u Hrvata. U njemu su zastupljene teme o misijskom poslanju Katoličke crkve. Daju se poticaji misijske animacije po biskupijama, župama, redovničkim zajednicama, njeguje se povezanost misionara s domovinom, animiraju se dobročinitelji i prijatelji misija. Tri godine list je izlazio svaka dva mjeseca (1972. – 1975.), a potom je prerastao u mjesečnik, što je ostao sve do danas, s jednogodišnjim prekidom od rujna 2000. do rujna 2001. godine.

Radosna vijest preuzela je teme dotadašnjih misijskih listova koji su izlazili u Zagrebu, a to su bili: Katoličke misije, Jeka iz Afrike i Crnče, koji su prestali izlaziti dolaskom komunističke vlasti tijekom i nakon II. svjetskog rata. Gašenjem tih misijskih listova na jedno vrijeme ugušen je misijski glas u javnosti našeg naroda.

S izlaskom Radosne vijesti i djelotvornom organizacijom Misijske centrale počelo je novo razdoblje u misijskoj animaciji Crkve u Hrvata. Za potpunije djelovanje Misijskoj centrali u Sarajevu Nadbiskupija je dodijelila jednu uredsku prostoriju na drugom katu Prvostolnog kaptola vrhbosanskoga, a kasnije preuređene podrumske prostorije za pakiranje časopisa i paketa za misionare, u ulici Kaptol 7, nekada Radojke Lakić 7. Prvostolni kaptol vrhbosanski nije nikada tražio nikakvu nadoknadu od Misijske centrale za ustupljene prostorije ni za režije. Skromna prostorija služila je nacionalnomu ravnatelju kao ured, gdje je primao stranke, među kojima i misionare koji su dolazili u domovinu.

U istoj sobi radile su i tri sestre, vodeći administraciju vezanu za pretplatu na Radosnu vijest, a kasnije i na Vrelo života, a bio je ondje i slagarski stroj Composer 82, koji je u BiH bio prvi grafički stroj za memoriju. Tad se ukazala potreba te se jedna sestra za sve te poslove osposobila prema ondašnjim mogućnostima, da bi mogla kvalitetno pripremati tekst za tisak.

Pomaganje misionarima i aktivnosti misionara
Misionari su se javljali u Radosnoj vijesti, a prijatelji misija pratili su njihova javljanja i odgovarali svojim prilozima na njihove potrebe. Postupno su dolazile donacije u Misijsku centralu: u novcu i lijekovima, hrani i odjeći. Pristigle pošiljke sestre su razvrstale i slagale u kutije te ušivale u jutu, da mogu izdržati dug put u Afriku.

U početku nisu imale ni auto, nego su sestre pakete na rukama nosile na poštu. Bio je to naporan i zahtjevan posao. Međutim one su radile  motivirano i s ljubavlju, znajući da na taj način pomažu misionarima. Misijska centrala bila je u tijeku svih projekata misionara: školovanje siromašne djece i svećeničkih kandidata, razna kumstva, gradnja crkava i škola, iskopavanje bunara za pitku vodu, što je najvažnije za afričkog čovjeka, akcije za gladne, kao i mnoge druge akcije i potrebe koje ovdje nisam nabrojila i spomenula. Te i slične akcije i danas se djelotvorno nastavljaju. Svaki darovani novčić objavljuje se u Radosnoj vijesti i šalju se zahvale dobročiniteljima u domovini i inozemstvu.

U svrhu pomaganja misionarima pokrenuta je akcija prodaje maslinovih grančica za Cvjetnicu i misijskih kasica za djecu. Također je Misijska centrala organizirala tradicionalni ljetni susret misionara te pripremu za Misijsku nedjelju, svjetski Dan misija, dan Djela svetog djetinjstva i godišnju skupštinu, na kojoj se iznosi iscrpan izvještaj o radu i financijama Misijske centrale.

Kod pakiranja časopisa i paketa redovito su pomagale sestre iz zajednice, a angažirali su se i bogoslovi Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa. Brojni naraštaji bogoslova rado se spominju tih vremena. Bilo je veliko zanimanje bogoslova za misijsko poslanje mjesne Crkve i odgovornost budućih svećenika. Ubrzo se to pokazalo plodonosnim u odlasku nekih svećenika, redovnica i redovnika u misije, napose u afričke zemlje. Pomagali su i danas pomažu i laici, koji su se oduševili tim radom i dobili misijsko zvanje. Jedna od njih je i s. Bogdana Markić, kći Božje ljubavi koja danas djeluje u Ugandi, u Africi. Ona izjavljuje da je njezin misijski „hod“ započeo baš u Misijskoj centrali. Dok je u Sarajevu studirala, bila je povezana s redovnicama koje su ondje djelovale.

                
Administrativno preseljenje Misijske centrale zbog rata
Skladnu suradnju i uspješno djelovanje Misijske centrale u Sarajevu poremetio je rat. Zbog opsade Sarajeva 1992. i nemogućnosti slobodna ulaska i izlaska iz grada, odlukom tadašnjega nacionalnog ravnatelja PMD-a vlč. Stipe Miloša, Misijska centrala, Nacionalna uprava PMD-a i uredništvo RV-a privremeno se sele u Zagreb, u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati, Voćarska 106. Tada i sestra Mirna Nikolić izlazi iz Sarajeva, s kartotekom i svom vrijednom dokumentacijom, te nastavlja s radom u Misijskoj centrali sve do 2000. godine. Cilj izlaska iz Sarajeva i selidbe dokumentacije bio je da se nastavi s misijskom animacijom te tiskanjem RV-a, kao i da se sačuvaju veze s brojnim dobročiniteljima i prijateljima misija i s misionarima. Nažalost, za vrijeme Domovinskog rata mnoge su aktivnosti smanjene, a neke prestale od 1992. do 1996., kad je obnovljena misijska djelatnost i kad su ponovo počeli pristizati prilozi za misionare.

Nakon raspada bivše države, godine 1996., nastaje nova Nacionalna uprava PMD-a za dvije novonastale države – za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, sa starim nazivom Misijska centrala. Ona kao takva postoji do kraja 2000. godine. U tom vremenu nacionalni ravnatelj PMD-a za obje novonastale države te istovremeno i predsjednik Vijeća za misije HBK-a bio je hvarski biskup mons. Slobodan Štambuk (1996. – 2000.).

Voditelj Misijske centrale i odgovorni urednik Radosne vijesti u tom periodu bio je vlč. Anto Burić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. (Nad)biskupi HBK-a na svojem zasjedanju, na prijedlog biskupa Slobodana Štambuka, odlučili su i Kongregaciji za evangelizaciju naroda predložili osnivanje posebnih nacionalnih uprava PMD-a Hrvatske i Bosne i Hercegovine (usp. KTA BK BiH – Vijesti, br. 14.,  studeni 2000., 11).

Prvim Nacionalnim ravnateljem PMD-a RH imenovan je preč. Tomo Petrić, a za BiH vlč. Tomo Knežević. U novonastaloj situaciji novoimenovani ravnatelji su se dogovorili da im zajednički bude misijski informativni list Radosna vijest, animacijski materijal za Misijsku nedjelju i za Bogojavljenje – Tri kralja (Dan svetog djetinjstva) te za ljetni susret misionara. Isto je dogovoreno da nacionalni ravnatelj RH bude glavni i odgovorni urednik Radosne vijesti, zbog izlaženja iste u Zagrebu, a zamjenik da mu bude nacionalni ravnatelj u BiH te da uvodnik pišu naizmjenice, što se i danas prakticira.

Zaključak
Dakle, od utemeljenja Nacionalne uprave PMD na području bivše države pa sve do kraja 2000. njezino je sjedište bilo službeno u Sarajevu i nazivalo se Misijska centrala, a od 2001. imamo Misijsku središnjicu u Sarajevu i Misijski ured u Zagrebu.

Nakon što su početkom 2001. godine nastale dvije nove nacionalne uprave Papinskih misijskih djela, u RH i u BiH, Vrhbosanska nadbiskupija, kao i više desetljeća prije, spremno prihvaća povratak Misijske središnjice u dodijeljeni privremeni prostor Prvostolnoga vrhbosanskog kaptola, gdje ostaje sve do 16. siječnja 2004., kad se seli u svoje novouređene prostorije, koje se nalaze u ulici Kaptol 32. Sestra Fidelis Lučić nastavlja svoj dio suodgovornosti u radu Misijske središnjice u Sarajevu kao što je radila i u Zagrebu, a Nacionalni ravnatelj PMD-a bio je mons. Tomo Knežević tijekom dva mandata (usp. Vrhbosna 1/2001./23 i Vrhbosna 2/2006./124, 150). Obim posla ostao je gotovo isti, jedino se misionarima više ne šalju paketi s odjećom i lijekovima.

U ovih 50 godina djelovanja Misijske centrale izmijenili su se sljedeći nacionalni ravnatelji PMD-a:

 – u Bosni i Hercegovini, u SARAJEVU

     *dr. Smiljan Čekada, vrhbosanski nadbiskup (1969. – 1974.)
  • vlč. Zvonimir Baotić, Vrhbosanska nadbiskupija (1974. – 1988.)
  • vlč. Stipo Miloš, Vrhbosanska nadbiskupija (1988. – 1999.)
  • vlč. Tomo Knežević, Vrhbosanska nadbiskupija (2001. – 2011.)
  • vlč. Ivan Štironja, Mostarsko-duvanjska biskupija (2011. – 2016.), sada biskup u Kotoru
  • mons. Luka Tunjić, Vrhbosanska nadbiskupija (2016. – (2021). – aktualni ravnatelj

– u Republici Hrvatskoj, u ZAGREBU:
   • mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarski (1996. – 2000.; u tom vremenu voditelj Misijske centrale i odgovorni urednik Radosne vijesti bio je vlč. Anto Burić, Vrhbosanska nadbiskupija)
   • preč. Tomo Petrić, Zagrebačke nadbiskupija (2001. – 2006.)
   • vlč. Milan Špehar, Riječka nadbiskupija (2006. – 2011.)
   • vlč. Antun Štefan, Varaždinska biskupija (2011. – 2021.)
   • s. Ivana Margarin, Kćeri Božje ljubavi, 2021. – aktualna ravnateljica

Obilježavanje 50. obljetnice informativnog lista Radosna vijest i djelovanja Misijske centrale, kao i djelovanja Kćeri Božje ljubavi, radostan je i zahvalan događaj za sve prijatelje misija, kao i za same misionare, koji su najveći korisnici te ustanove. Samo Bog znade kolike su se molitve uzdigle Bogu za dobročinitelje, misionare i sve misijske suradnike u prošlosti i sada. Samo Bog znade koja su sva sredstva prošla kroz nacionalne uprave i koliku su pomoć pružila svima našim misionarima i misionarkama, koje su na ponos Crkve u Hrvata, razasuti po svim kontinentima, šireći radosnu vijest Isusa Krista i postavljajući temelje živoj Crkvi, pomažući ujedno mnogim siromašnima i potrebitima u tim krajevima.

 s. M. Sniježna Stjepandić, FDC