Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd. Obrađivao ga je, čuvao, u njega utrošio svoje dragocjeno vrijeme. Takva uređena u punom cvatu iznajmi ga vinogradarima pa otputova. Vjerojatno je mislio kako bi to bilo najbolje: iznajmiti ga stručnjacima, onima koji su vrsni u obrađivanju vinograda. Doista, nije se domaćin prevario. Vinogradari koji dođoše u vinograd posvetili su mu brigu, radili i trudili se, činili ono što su mislili da je najbolje.

I tada nastupa zastoj, tama, pad: kad se približilo vrijeme ubiranja plodova! Domaćin, iako je otputovao, pošalje u vrijeme plodova svoje sluge po urod vinograda. Vrijeme plodova postaje točka prekretnica, pokazuje se kao trenutak istine: oni koji su radili u vinogradu i bili marljivi postaju ubojice. Vrijeme plodova otkriva nakane njihova srca. Otkriva njihovu zaluđenost plodovima koje su počeli svojatati umišljajući si kako nešto od toga njima pripada. Ubiše sluge koje je domaćin poslao, a zatim ubiše i njegova sina misleći kako će njima pripasti i plodovi i cijeli vinograd.

Prispodoba o vinogradu prispodoba je o Božjoj ljubavi i čovjekovoj slobodi. Bog stvara čovjeka i povjerava mu cijeli svijet. Da bi mogao radosno i blagoslovljeno živjeti u svijetu Gospodin ga ne ostavlja praznih ruku. Njegove ruke puni darovima. Sve što čovjek ima jest dar: i život i svijet i vjera. Ali čovjek je izigrao Božju ljubav i odbacio slobodu. Darove kojima mu je Bog napunio ruke on sprema u džepove, umišljajući da je sam za njih zaslužan, da oni zapravo njemu pripadaju jer je on gospodar te da će tim „oružjem“ pokoriti svijet. Zaboravlja da mu je taj svijet ionako već darovan.

Tu pronalazim i sebe, tu – među vinogradarima. Ova je prispodoba kao ogledalo u kojem vidim da me Bog poziva na ljubav i slobodu, govori mi o sebi, a ja ga ne slušam jer sam usredotočena na sebe i sposobnosti. Ipak, vjerujem da je blizu onaj koji nas toliko ljubi da je dao svoga Sina. Podižem oči i govorim:

Oče, i moje su ruke prazne jer sam mnoge darove spremila u džepove, sakrila u pretince pokušavajući ih zadržati za sebe. Ti to znaš bolje od mene. Zato Te molim, budi sunce koje probija maglu mojih očiju i raskida okove zarobljenosti s moga srca i daj da Ti služim dijeleći Tvoje darove i milosti. A kad dođe vrijeme ubiranja plodova otvori moje ruke kako bih Ti s tvojim darovima mogla u ljubavi predati i cijelu sebe.

Razmišljanje uz evanđelje XXVII. nedjelje kroz godinu (Mt 21, 33-43), god. A