Evanđelje dvadeset i osme nedjelje kroz godinu donosi Isusovu prispodobu o kralju koji priprema svadbu svome sinu te zove uzvanike. Ne zove ih da mu pomognu oko organizacije svadbe, jer kako čitamo objed je gotov, junci su poklani, sve je pripravljeno, već ih zove da podijele radost. No, uzvanici su odbili poziv, otišli su na svoju njivu, za svojom trgovinom i zamijenili radost gozbe i zajedničkih trenutaka vlastitim poslom.

Čitajući ove retke teško je ne začuditi se nad njihovim izborom, ta tko bi danas radije mukotrpno radio da bi priskrbio ono nužno za život, a odbio obilati stol, pripravljen, zgotovljen, besplatan. U ovoj zgodi mnogi prepoznaju ponudu i poziv koji je Bog uputio Židovima i kako znamo malo ih je bilo koji su taj poziv prihvatili. Osim toga Matej svoje evanđelje piše nakon što je 70. godine nakon Krista Jeruzalem razoren pa navedeno tumačenje pronalazi svoj oslonac i u rečenici: Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Pa ipak, umjesto da se čudimo nad izborom pozvanih i neodazvanih, možemo se radije čuditi nad vlastitim izborima. Bog koji je strpljiv i milosrdan, koji ponavlja svoje pozive bezbroj puta pred nama i našim prioritetima stoji gotovo bespomoćan. Boga koji nam želi darovati sve, ali baš sve, potpuno pripremljeno i besplatno zamjenjujemo vlastitim naporima, planovima, kombinacijama umišljajući si da znamo i možemo bolje od njega, da će nas moto „uradi sam“ uvesti u radost i prostranstva koja su Bogu nepoznata ili nedohvatljiva.

Pred kraj prispodobe čitamo o Božjoj neumornoj ponudi ljubavi spremnoj prihvatiti sve koji se nalaze na putovima – i dobre i zle. Riječ je o ponudi koja se ničim ne može zaslužiti, ali se može prihvatiti. Stoga se svadbena dvorana na kraju napunila gostiju, no među njima se našao jedan bez svadbenog ruha zbog čega je kralj naredio da se takav izbaci van u tamu. Možemo se pitati zar je moguće da je na kraju presudilo odijelo? Pa kako bi netko, pronađen na cesti i nespreman za dolazak na svadbu uopće mogao imati odgovarajuće odijelo? Zar je ipak potrebno nečime zaslužiti Božju ponudu? Da, presudilo je odijelo, ali ne zbog odijela. Da, potrebno je zaslužiti, ali ne svojom zaslugom. Kako onda? Na svadbama onog vremena pri ulazu u dvoranu dobivao se ogrtač koji se stavljao preko ramena u znak slavlja. Dakle naš Domaćin brine čak i za naše odijelo. Mi ga možemo prihvatiti ili pak odlučiti da nam nije potrebno, da se i za to možemo pobrinuti sami i tako izgubiti radost vječne gozbe.

Razmišljanje uz evanđelje XXVIII. nedjelje kroz godinu (Mt 22,1-14). god. A

s. Vinka Marović, FDC