Kad bi nas netko skupio na jedno mjesto i pitao tko se ikada osjećao kao ovca bez pastira, nezaštićeno, izgubljeno, ne znajući kako naprijed, sve bi ruke, sigurno, bile u zraku. Biti kao ovca bez pastira mučan je osjećaj. Ne znaš ni lijevo ni desno. Sa svake strane nešto vreba, a ti sam vidiš da si pridonio tome da odlutaš, da se izgubiš, ozlijediš. Nisi se dobro nosio s težinom života. Nisi bio ono jedino što si trebao biti, jedino što se od tebe očekivalo. Nisi bio ovca. Nisi znao biti ovca. Biti kao ovca bez pastira mučan je osjećaj, ali je u isto vrijeme je neophodan početak spoznaje da mi nešto bitno nedostaje. Da mi nedostaje nešto nezamjenjivo. Da mi nedostaje pastir. Kad shvatim da sam ne mogu, da sam izmučen i ophrvan, kad shvatim da sam ovca koja u mraku svojih misli može napraviti samo pogrešan korak, u tome trenutku budi se nova nada. Nada da ću naći svog Pastira. Onoga koji me čeka koliko god daleko odlutao. I koji će uvijek biti tu, koliko god puta ja otišao. On se nada mnom sažalio. On se nad nama sažalio. Nad svima nama. I zato je pozvao učenike da mole za radnike za žetvu Gospodnju. Zato i same apostole šalje da izgone zloduhe i liječe svaku bolest i nemoć u narodu. Da izgubljenim ovcama Izraela navijeste da se približilo kraljevstvo nebesko, da se približio njihov spas.

Izgubljena ovca, ovca bez pastira luta svijetom jer nema svjetla kojemu treba ići. Ona može svašta proći, vidjeti i probati, ali duboko u sebi je nesretna, slomljena, izmučena. Nedostaje joj ono bitno što će njenom životu dati smisao. Nedostaje joj netko tko će joj pokazati cilj, ali i smjer kojim treba ići. Ali nije jedina, i nije sama. Isus i danas poziva radnike u žetvu. Isus i danas šalje učenike. Njegov poziv odzvanja zemljom sve dok bude i jedne izgubljene ovce iz Očeva ovčinjaka.

Današnje evanđelje ima dvostruki poziv. Prvi je onaj koji je većini već i poznat: Bog poziva radnike u žetvu – Bog poziva mladiće i djevojke da svoje živote posvete naviještanju kraljevstva Božjega. Drugi poziv ne treba čitati između redaka, nego baš u ovim recima. Drugi poziv kad se pronađe u retku, i osvijesti u našem umu, tada se razlijeva u našoj duši kao pjesma koja nam je poznata od našeg samog početka. Taj drugi poziv nam često donose oni koji su se prepoznali u prvom. To je poziv da se sve mi izgubljene ovce vratimo svome Pastiru, poziv da još nije prekasno, poziv kojega je jedan profesor ovako formulirao: poziv da vjerujemo u „Boga uvijek novih mogućnosti“.

Razmišljanje uz evanđelje XI. nedjelje kroz godinu, god. A (Mt 9,36 – 10,8)