Poniznost je neobična krjepost – njome se nitko ne može pohvaliti jer bi, hvaleći se, svojom samohvalom pokazao da mu manjka poniznost. Prema ovom evanđeoskom tekstu poniznost se sastoji u stavljanju samoga sebe na posljednje mjesto. I to ne samo na gozbi na kakvoj se nalazio Isus. Nego i inače, u svakodnevnom životu. Tko od nas može iskreno reći da sebe stavlja na posljednje mjesto? Postoje, naravno, neke situacije kada to činimo. Postoje i ljudi za koje se čini da to uvijek čine. No razlog takvoga stavljanja na posljednje mjesto ne mora nužno biti poniznost. Štoviše, razlog može biti upravo suprotan – oholost koja se skriva iza lažne poniznosti.

Ponizan čovjek zna svoje mjesto: on zna da postoje časniji od njega, da postoje oni koji su dostojniji, zaslužniji, veći. I opet, tko to od nas drugoga smatra zaista važnijim od sebe? Nije li svakome od nas mjerilo ponajčešće on sam? Nismo li vazda samima sebi najvažniji i najveći?

Onaj koji nas je pozvao zna naše pravo mjesto. Ovo je važno učiti. Pravo mjesto koje je pripremljeno za nas nije ono koje bismo mi htjeli zauzimati, nego ono koje nam je namijenio Bog. Ono može biti na vrhu ili na dnu svadbene dvorane. Poniznom je čovjeku to svejedno, a oholome je od iznimne važnosti. No važno je uočiti i ovo: pozvani smo na svadbu. A to svakako već znači da se nalazimo ondje gdje se trebamo nalaziti, na gozbi na koju nas poziva Bog. Na toj svadbi postoje, doduše, časnija i istaknutija mjesta, no baš je svako mjesto posve dolično i odlično i najbolje za onoga kome je namijenjeno. Jer je Božji raspored napravljen prema pravoj istini o nama samima, a ne prema našim umišljajima o vlastitoj veličini ili malenosti.

Zatim nas Isus poučava o tome koga trebamo pozvati kada smo mi ti koji pozivamo na objed ili večeru. Sada smo u obrnutoj ulozi: mi smo ti koji pozivamo, a ne oni koji smo pozvani. Kome trebamo dodijeliti mjesta na našoj gozbi? Tko treba imati pristup u naš životni prostor, u naše zajedništvo, u našu radost? Oni koji nam to ne mogu ničim uzvratiti. Oni koji imaju takve nedostatke da nemaju nikakvu mogućnost pozvati nas k sebi. One, dakle, koji nas ne mogu pozvati k sebi, mi bismo trebali pozivati k sebi i otvoriti im vrata naših najljepših životnih trenutaka. Eto pravog ispita naše poniznosti i vjere u uskrsnuće pravednih: kada se iz uloge pozvanoga nađemo u ulozi pozivatelja, vidi se do koga nam je stalo i tko nam je u srcu i na srcu.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XXII. nedjelje kroz godinu (Lk 14,1.7-14), god. C