Prvo čitanje (Sir 3, 17-18.20.28-29) današnje nedjelje pred nas stavlja dvije stvarnosti poniznosti i oholost. Obično kažemo kako je kraljica svih kreposti poniznost, dok je izvor svih grijeha oholost. Zbog oholosti prvi čovjek učinio je prvi grijeh, zbog tog istog grijeha brat je ubio brata, kralj počinio preljub sa ženom svoga najboljeg vojskovođe… nastavimo li niz u kontekstu našeg vremena – zbog oholosti razrušeni su naši međuljudski odnosi, pretjerana individualnost uzela je maha, čovjek je sposoban učiniti gnjusan grijeh ili pak zločin… Sam Sirah ističe: „Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njemu ukorijenila.“ Sir 3, 28.
            Međutim suprotna stvarnost oholosti je poniznost. Poniznost koja se naslanja na krotkost, koja traži život po i u istini. A to postaje sve teže, međutim moguće je! Itekako je moguće, samo treba vjerovati. U tom nam na poseban način može pomoći lik Blažene Djevice Marije, najponiznije žene na ovome svijetu. Žena koja je bila otvorena volji Božjoj i poticajima Duha Svetoga, žena koja je sve svoje stavila na raspolaganje Bogu, jer je u jednom trenutku svoga života iskusila živoga Boga. To iskustvo potaknulo ju je da drugima donosi Boga, što je i učinila prije svega rodivši Spasitelja svijeta, a zatim nastavila drugima otkivati tu istu tajnu. Toliko velika žena, a toliko ponizna. To je tajna uspjeha kako možemo naći milost u Gospodina i kako možemo doživjeti živog Boga.
             Ponizan čovjek na ispravan način promatra svijet oko sebe, ali i sebe samoga. Svjestan je grešnosti, slabosti, međutim svjestan i veličine i povjerenja koje Bog daje svakom čovjeku, kao i dara slobode po kojem smo najviše slični Bogu. Poniznost podrazumijeva ljubav prema bližnjemu, krotko srce, promišljanje nad izrekama mudra i razborita čovjeka. Svatko od nas traži svoj put istine, ljubavi i poniznosti. Mi smo vječni putnici, hodočasnici na ovoj zemlji – glavni zadatak na tom putu je ostati ponizni hodočasnik, ponizni tražitelj. Jer samo na taj način moguće je jednoga dana gledati Boga licem u lice.
           Nemojmo biti veći od onoga što jesmo i od onoga kako nas je Bog zamislio u svojoj mudroj promisli. Naučimo biti ponizni, naučimo da nije sve u materijalnim stvarima, da nije uvijek sve u karijeri i želji za uspjehom. Naučimo da nas poteškoće i padovi u životu čine samo bližima Bog. Padovi su trenutci života kada najglasnije vičemo Gospodinu. Poniženja često puta u budućnosti urode poniznošću. Iako nam to može zvučati brutalno, ali u većini slučajeva tako je.
            Mudri Sirah poziva nas da Bogu priznamo da sve što jesmo i što imamo je Njegov dar nama koji ničim nismo zaslužili. Velika je to tajna, koju ponekad otkrijemo tek na kraju života. Sreća naša što Gospodin za naša lutanja i tražena ima strpljenja, spremno čeka na putu i svaki dan iznova izlazi da vidi kada će se vratiti njegova ljubljena kći ili njegov ljubljeni sin, jer Otac ljubi bezgraničnom ljubavlju i strpljivo čeka na povrata. Zastanimo danas nad sobom, zapitajmo se: koliko puta sam sebe smatrao važnijim; koliko puta sam zanemario svoga bližnjega, Boga i u konačnici samoga sebe; koliko puta nisam poslušao razborita i mudroga čovjeka, već sam sam sebi bio dostatan, koliko puta… i možemo tako u nedogled.
            Ponizi se i naći ćeš milost u Gospodina – poziv je upućen i nama danas, tebi i meni.