Vjera se živi u svakodnevici života, a ta se svakodnevica obično pretvori u kolotečinu, koja nas nosi kroz dane, često pune obaveza, stresa i rutine. Sve to usmjeri naše molitve u vapaje da što bolje izvršimo zadatke na našim tjednim ili mjesečnim listama, što bolje isplaniramo susrete, organiziramo svoje vrijeme, riješimo svoje i tuđe probleme... i naravno, u svim tim glavoboljama, zaboravimo na Onoga kojem upućujemo svoje molitve. Zato su duhovne vježbe prilika za susret, susret razgovora, a ne monologa želja i diktiranja mogućih rješenja naših problema Bogu, jer mi, naravno, „znamo“ bolje od Svemogućeg.

Naša prilika za susret ostvarila se ovog produženog vikenda, od 29. travnja do 1. svidbnja, u vremenu koje je  usmjereno na odmor od rada koji se puni razdraganim susretima i roštiljima na dvorištu. Mi smo to vrijeme odlučile iskoristiti tako da se ispraznimo od svega onoga što se svakodnevnim gomilanjem razgovora, susreta i poslova napuni u ladicama naše duše i priječi Božjoj riječi da ostavi koju poruku nade, utjehe ili opomene. Očistiti te ladice nije lako i zahtjeva napor, ali napuniti ih Božjom riječju, koja jedina može čovjeku dati istinsku snagu za svakodnevnu borbu, to je nužna potreba i zato je nužno dopustiti Bogu da nas svojom riječju i „lupi po glavi“, jer kako bi se drukčije i otrijeznila od svojih beskorisnih razmišljanja.

U tom čišćenju ladica i usmjeravanju na bitno, pomogao nam je i pater Dominik Kristijan Gerbic, OP koji je progovorio o duhovnom majčinstvu te zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti kao glavnim okosnicama redovničkog života za koji se mi kao kandidatice i postulantice pripremamo.

Dobro je stati i osluškivati ono što Bog traži od nas, za razliku od našeg svakodnevnog traženja nečega od Boga, a još je bolje posvijestiti si kako to, unatoč kolotečini i utabanosti života, treba činiti svaki dan. Dao Bog, da svojom trajnom usmjerenošću na njega, donosimo dobre plodove, vrijedne Onoga po kojem i možemo činiti dobro.