Na Bijelu nedjelju - nedjelju Božanskoga milosrđa, 3. travnja 2016. na groblju sestara Kćeri Božje ljubavi u sarajevskom naselju Betanija, Misnim slavljem obilježena je 126. obljetnica smrti s. Luke Liengitz (Lingic). Misno slavlje predvodio je vlč. Oliver Jerković, odgojitelj u Internatu „Sv. Josip“ Katoličkog školskog centra u Sarajevu, u koncelebraciji s umirovljenim svećenicima vlč. Mijom Nikolićem i vlč. Miroslavom Augustinijem.

U nadahnutoj propovjedi vlč. Oliver je u zajedničko ime povezao živote prvih apostola, svjedoka Krstova uskrsnuća, i živote onih koji se zovu kršćanima. Definirajući kršćanina kao svjedoka Krista uskrsloga, kao onoga koji svojim životom i svojim djelima propovijeda i živi s Kristom i od Krista, sve nazočne je pozvao na zagledanost u vlastitu nutrinu i zapitanost koliko smo u svojoj svakidašnjici istinski svjedoci Kristovi. Uz apostole, Crkva je u svojoj povijesti veličanstvena u broju novih Kristovih svjedoka. U potrazi za njima, kao svojim uzorima, ne trebamo ići daleko, „imamo ih i ovdje na mjestu na kojem stojimo. Gledajući ovo groblje, ovu blaženu tišinu, grobove pokojnih sestara Kćeri Božje ljubavi koje su djelovale ovdje u Sarajevu, možemo reći veliku istinu: da, to su bile Kristove svjedokinje, to su bile one koje su živjele s Kristom i za Krista, koje su se Njemu posvetile i svojim životom pokazale da je biti kršćanin i Bogu posvećen, koliko god to zna biti nekada i teško, ipak nešto veličanstveno i uzvišeno. I one su, poput apostola, bile prihvaćene od malih i jednostavnih ljudi, a to nam ovdje posebno govori jedan grob, a to je grob s. Luke,“ naglasio je vlč. Oliver.

Iznoseći ukratko detalje iz života s. Luke vlč. Oliver je nastavio: „Promatrajući život i rad s. Luke, sestre koja kao mlada Austrijanka nije dobro poznavala hrvatski jezik, a unatoč tome je u službi samostanske i školske vratarice malim gestama milosrđa i toplim riječima osvojila srca malih, običnih ljudi, moguće je ustvrditi da nas ništa ne može spriječiti da činimo ono što Bog od nas traži.“Naglasio je kako je sestra Luka za svoje djelovanje: Božje milosrđe približiti potrebnima, učiniti ga vidljivim, snagu tražila pred svetohraništem, pred kipom Srca Isusova. I ona je, poput apostola Tome, o kojem nam govori današnje evanđelje, iskrena srca stajala pred Bogom i tražila odgovor i snagu za svoje poteškoće.

Budući da se na Bijelu nedjelju slavi i svetkovina Božjeg milosrđa, vlč. Oliver je sve nazočne pozvao da se nadahnjujemo na vjeri apostola, ali i vjeri s. Luke, jer „kroz njih je prosijavala svjetlost Uskrslog Krista. Naša vjera neka bude poput njihove, neka nam bude životna sigurnost i orijentacija u životu“.

Na Misnom slavlju sudjelovao je veći broj sestara Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva, Novog Travnika, Kaknja, Viteza, veći broj sestara drugih redova, a i velik broj vjernika štovatelja sestre Luke. Posebno je bila primijećena skupina mladih iz Internata „Sv. Josip“ u Sarajevu, koji su unatoč umoru, poslije sportskih natjecanja, rado sa svojim odgojiteljima došli i na Betaniju sestri Luki.

Nakon Svete mise svi su zajedno izmolili opijelo za pokoju sestru Luku i za sve sestre sahranjene na tom groblju. Zahvaljujući lijepom vremenu, vjernici su se duže zadržali u molitvi na grobu sestre Luke.

Čudesno šarenilo životne dobi, profesije, nacionalne i vjerske opredijeljenosti može, izgleda, zbližiti samo netko kao što je sestra Luka. Hvala s. Luki koja se kao mlada sestra odvažila iz Austrije doći u ove krajeve svjedočiti i činiti Božju ljubav vidljivom. Mnogima je postala uzor, zagovornica, tješiteljica. Ona je postala i ostala Božji dar Sarajevu.

Sestra Luka je, odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta u Beču, upućena na službu u Sarajevo. Imala je tada 22 godine. Mlada i poletna sestra spremno je prihvatila svoj prvi premještaj i nakon 4 dana putovanja iz Beča sretno stiže u Sarajevo, njoj nepoznat grad, nepoznat narod, nepoznat jezik i običaji. Samo 16 mjeseci prije njezina dolaska u Bosnu odnosno u Sarajevo stigle su prve tri sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje je nadbiskup dr. Josip Stadler pozvao za rad među mladeži, za rad u ženskom školstvu i odgoju.

Sestra Luka u Sarajevu je radosno dočekana i odmah prima odgovornu i napornu službu vratarice u Zavodu sv. Josipa, za nju još težu jer osim njemačkog nije znala drugi jezik, a kao vratarica morala je kontaktirati sa građanima, sa školskom djecom, sa siromasima i svima koje je neka potreba dovela na vrata Zavoda sv. Josipa. Sestra Luka se isticala savjesnim vršenjem povjerene joj službe i požrtvovnom ljubavlju prema siromasima bez razlike na njihovu vjeru, dob i narodnost. Snagu za taj rad i za ljubav prema svima crpila je u kućnoj kapelici pred Isusom u svetohraništu i kipom Srca Isusova, koje je posebno štovala, i to navečer kad bi završila sav posao.
Iscrpljena napornim radom, u siječnju 1890. razboljela se od tuberkuloze pluća i blago u Gospodinu preminula 30. ožujka 1890. u 29 godini života, života bogata djelima ljubavi prema svakome bratu čovjeku.

U Zavodu sv. Josipa, mnogima je sestra Luka bila kao majka, jednima kao sestra, drugima kao liječnica duše i tijela. Danas je sestra Luka postala uzor, zagovornica, tješiteljica pa je mnogi štovatelji prozvaše „sveta Luka“.

Njezin grob na Betaniji danas posjećuju potrebiti, bolesni i ožalošćeni i to bez razlike vjere, dobi i zanimanja. Svatko moli na svoj način, kiti grob, pali svijeće, preporučuje se sestri Luki ili zahvaljuje za primljeno dobro. Danas je njezin grob postao mjesto molitve i zahvale. To svjedoče stotine pismenih molbi i zahvala koje štovatelji ostavljaju na grobu ili šalju poštom.

s. M. Terezija Antunović, FDC / www.ktabkbih.net