Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući.
Isus ulazi u mjesto u kojem se nalazi ova žena, moliteljica velike vjere, i ne ulazi slučajno. On dolazi u njene   krajeve, on prvi pristupa kako bi ga ona mogla naći. On prvi pristupa i meni, kako bih ga ja mogao naći, u mom mjestu, u mojoj situaciji, u mom vapaju i molitvi.

„Smiluj mi se, Gospodine Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Ali on joj ne uzvrati ni riječi.
Koliko god ona glasno i uporno vikala, on ne uzvraća, ne započinje razgovor, ignorira. Zar stvarno? Vapi, moli, što sve ne bi majka učinila za svoje dijete, a on ni riječi. Gdje je sada nestalo milosrđe, gdje li ljubav? Zar molim uzalud, s kime ja to razgovaram ako ti nećeš slušati? „Vičem danju al ne odvraćaš, noću vapijem inema mi počinka.“

Pristupe na to učenici pa ga moljahu.
Više ne moli samo žena, sada mole i oni oko nje, njegovi učenici, mole da joj se smiluje, da joj pomogne, da učini nešto. Ali ni njima ne udovoljava. Pa zar je uistinu tako, da je za nju tvoje srce zatvoreno, da si jednima poslan, a drugima nisi, da za neke nemaš ni riječi? Zar tako i moje molitve padaju pred tebe, a ti ni da čuješ? Zar meni nisi poslan?

Ali ona priđe, poklonI mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!“
U ove žene nema odustajanja. Ona je uporna pred Bogom za svoje dijete, vikat će dok se ne smiluje, dok ne odgovori, molit će i neće prestati. Za ovakav stav potrebna je duboka vjera ogrnuta poniznošću i ustrajnošću. Moje ju molitve često nemaju. Ja brzo odustanem, posustanem, obeshrabrim se. Burnu reakciju ova žena i njena vjera izazivaju u mom srcu, mogu li se mjeriti s takvom vjerom koja vapi neumorno?

On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“
Napokon, Isus joj odgovara, ali nema utjehe. Prvo što joj je rekao, nakon što je isprva dugo šutio, jest ne. Ne priliči, jer došao je prvo sinovima izabranog naroda, a ona mu ne pripada. Kušnja za kušnjom i kao da nema kraja. Prvo, Bog šuti, potom odbija i one koji mole s njom da joj pomogne, a potom progovara i njoj kako ne priliči da joj pomogne. Zar patnja koju prolazi dok gleda muke svoje kćeri nije dovoljna? Zar nije to čovjekov život, kad se skupe boli i počneš padati pod teretom križa, a Onaj kojem se utječeš za pomoć kao da se ne odaziva?

Ali ona će: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“
I tada, kada se sve ruši, kada se čini bezizlazno, kada kao da pomoć neće stići, ova žena ne odustaje. Ljubav je dosjetljiva, kao i Isusova usporedba u kojoj se žena mogla lako snaći, ipak su kuća i stol njeno uže područje, sve joj je dobro poznato lako se snalazi. Isus jako dobro zna kako prići, pazi na nas i naše posebnosti, prednosti i mane i da jasno razumijemo njegovu poruku. Ipak je naš Bog onaj koji se spušta, koji nama dolazi.

Tada joj Isus reče: „ O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ I ozdravi joj kći toga časa.
Molitva uistinu može mnogo. Ona iskrena, ustrajna, ponizna pred licem Božjim koji itekako za nas mari. Ova žena dana je učenicima i nama od Gospodina kao primjer i uzor molitve i ustrajnosti. Kada mi malakše vjera, kada gubim snagu, kad me napusti ustrajnost i osjetim kušnju kako mi opsjeda misli i srce, sjetit ću se ove žene, koju ništa nije moglo spriječiti da padne ničice pred Gospodina i ponizno moli.

Razmišljanje uz evanđelje 20. nedjelje kroz godinu (Mt 15,21-28).