S. M. Karla Mandić, F.D.C.    12.08.2023.

Hrabro samo! Ne bojte se!

Sliku lađe na vodi, koju nam donosi evanđelje ove nedjelje, većina može zamisliti po onome što je vidjela na filmu ili pročitala u knjigama. Lađa na vodi nošena valovima rijetkima je svakodnevica. Naši bi ribari svakako bolje znali opisati muku i težinu svoga ribarskog posla, a time i života na moru. Takav je život bio život apostola. Sunce, vjetar, valovi, prazne mreže, samoća, hladnoća. To je bila njihova svakodnevica. Ono što im je donosilo sigurnost, ali i predstavljalo neizvjesnost. A onda su upoznali Isusa, i ostavili i lađe i mreže i more, pa pošli za njim.

Jedne se večeri nađoše na lađi bez Isusa. I lađa iako udarana vjetrom i šibana valovima, već se otisnula mnogo stadija od kraja. Znali su ribari koji su pošli za Isusom kako se boriti s morem, kako se boriti s vjetrom. A onda najednom uplašiše se vidjevši Isusa koji im priđe hodeći po moru, misleći da je utvara. Ribari se nisu bojali oluje, valova i vjetra. Ali su se bojali nepoznatoga. Isus ih poče hrabriti. Ta to je on, njihov učitelj. Petar, prvi među apostolima, a možemo reći i među ribarima, odvrati: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ I Isus ga pozva. Petar krene, ali spazi vjetar i uplaši se, on, koji se čitav život borio s vjetrom i valovima. Petar poče tonuti. A Isus ga odmah uhvati i kaže: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Isus zatim uđe u lađu, a vjetar utihnu.

Zašto je Petar počeo tonuti, zašto ga je Isus nazvao malovjernim? Znamo da su ribarima vjetar i valovi svakodnevica. I Petru su bili. Ali ono što mu je bilo novo i nepoznato bilo je pokloniti svoje povjerenje nekome drugome, položiti svoj život u ruke drugoga. Sada nije imao sigurnost lađe koja mu je bila kao drugi dom. Ovdje se nije mogao osloniti na svoju snagu, pamet, snalažljivost. Mogao se i trebao osloniti samo na Isusa. I nije uspio. Ne ovaj put. Ali je naučio: život s Isusom traži od nas da se otvorimo, da svoju sigurnost ne tražimo u samima sebi, u svojoj snazi i spretnosti. Život s Isusom može ići naprijed kad svoju sigurnost tražimo u Njemu. Kad svoj život, ono što nam je najvrijednije što smo dobili, povjerimo Njemu, jer jedino s Njim ćemo ga sačuvati.

Život je čovjekov sazdan od uspona i padova, od radosnih i tužnih trenutaka, od lakših i težih dana. Svaki se naraštaj bori i nosi sa svojim toliko sličnim, a opet toliko različitim problemima. Svaki se čovjek susreće s nedaćama i težinama, gdje god bio i što god radio. Ali u svemu tome, nitko se ne može sam spasiti. Prema radosti i miru može ići samo onaj koji uči da sve što ima, osobito ono što mu je najvrijednije, ne pokušava sačuvati svojom snagom i spretnošću. Sve što imamo i što jesmo, osobito ono što nam je najvrijednije, trebamo povjeriti Isusu, položiti u Isusove ruke dok nas zove i govori nam: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Tako ćemo i svoju lađu i svoj život staviti u najsigurnije ruke.

Razmišljanje uz XIX. nedjelju kroz godinu (Mt 14,22-33)

 

  Novosti i događanja - Sve