„…da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi...“

Gospodine, osluškujem, tu tvoju riječ i gledam kako očiju uzdignutih k nebu moliš za mene, za one s kojima prebivam, uz koje i pokraj kojih hodam ovom zemljom. Želiš da budemo jedno. Najveća ti je radost u tome kad se slažemo, a najveća tuga kada nismo jedno.

Potiho osluškujem što moliš i pitam se što li nas sve čeka kad tako snažnu molitvu upućuješ svom Ocu za naše jedinstvo. Zar nismo mi danas povezaniji nego li ikada? Zar se danas ne možemo ne čuti jedni s drugima s jednog kraja zemlje na drugi kraj bez isuviše problema? Zar danas, uza sve alate za prevođenje kada nam „google“ može prevesti sve nepoznate riječi, ne misliš da bi trebalo drugačije moliti? Ta, ujedinjeni smo! Zašto to moliš?

„Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom…“

I, evo, sad vidim zašto to moliš.

Želiš da budemo s tobom u najdubljoj tvojoj biti, u tvojoj slavi. Ne zahtijevaš od nas ljubav koju si nam dao zauzvrat. Zapravo, ni ne možemo ti je ni vratiti. Ali moliš da se obratimo jedni drugima, da shvatimo da smo djeca jednog Oca koji nas sve jednako ljubi jer kao Bog vidiš naše razjedinjeno srce. Naizvan svi smo povezani, ali u biti nismo jedni s drugima. Nismo tamo gdje su ti naši drugi. Ne prebivamo s njima kada im zaista trebamo. Povezani smo bežično, žičano, svakakvim vrstama tehnike i svakakvim vezama, s mnogima zajedno i živimo u istoj kući, stanovima, ali u srcu, daleko smo od njih i kao da ne prebivamo s njima.

Gospodine, ozdravi zato prije svega naša srca, naše krive poglede i prosudbe da nam oni ne zapriječe put do drugih srca i ne zakrče putove jedinstva s drugima.