Mrmljanje...uf, kad bi zbrajali koliko puta u danu nešto prokomentiramo sebi u bradu, jasno i glasno onima koji nas okružuju ili još popularnije na raznim društvenim mrežama gdje se ne treba znati tko smo i što smo, bitno je da mrmljamo zajedno. I u današnjem evanđelju, koje se nastavlja na ono od prethodne nedjelje, Židovi su mrmljali. Ovaj put su to činili Isusovi suvremenici. Smetala ih je Isusova rečenica kojom je sam za sebe rekao da je „kruh koji je sišao s neba“, pravi Bog. Važno je znati da je za Židove onaj koji sam sebe naziva Bogom teški grješnik. Tako da se njihovo mrmljanje na prvu čini ispravno jer nitko sebe ne može i ne smije nazivati Bogom. Ali u ovome su pogriješili: On je uistinu jest Sin Božji.

Ovaj tekst nam može osvijestiti jednu stvarnost, a ta je da mrmljanje može stvoriti negativno ozračje u duši do te mjere da ono što je očito ispred naših očiju mi ne možemo vidjeti: briga nebeskoga Oca za svakog čovjeka, Isusov primjer ljubavi koji je pokazao prema onima koji su u njega vjerovali, mali znakovi pažnje kojima ukućani žele jedni drugima uljepšati život, oproštenje koje smo doživjeli od onih koje smo povrijedili, susjed ili susjeda koji su pritekli u pomoć kad je bilo potrebno, euharistijsko slavlje na kojem sve ovo prethodno nabrojeno možemo osvijestiti, ponovno doživjeti i pripremiti se za nebo.

Ove nedjelje otvorimo uši kako bismo dobro čuli Isusov imperativ: Ne mrmljajte među sobom! Vjerujmo radije Isusovim riječima da nam želi vječni život, a ne vječnu smrt i hodimo njegovim putem.

Razmišljanje uz evanđelje XIX. nedjelje kroz godinu (Iv 6,41-51), god. B