U Lukinu je evanđelju početak Isusova puta prema Jeruzalemu povezan s iskustvom negostoljubivosti stanovnika nekoga samarijanskog sela. Na prvi nas pogled ovo ponašanje može začuditi i u nama izazvati reakciju na njihov odnos prema Isusu, kao što je izazvalo i reakciju Ivana i Jakova koji su odmah predložili „konkretan odgovor“ na takvo ponašanje: uništenje. U pozadini ovoga teksta u stvari je rivalstvo između Samarijanaca i Židova, koje je inače započelo nekoliko stoljeća ranije. Oni su imali iste korijene, ali su se od 4. st. pr. Kr. različito razvijali. Netrpeljivosti su bile obostrane. Židovi su Samarijance doživljavali skoro kao pogane te su im osporavali legitimno štovanje Jahve. Samarijanci su pak kao svete spise priznavali samo Petoknjižje, osporavali su važnost Jeruzalema (židovsko središte u religijskom, nacionalnom i političkom smislu), a svoje svetište imali su na Gerizimu.

Isus je idući prema Jeruzalemu mogao izabrati i neki drugi put, ali nije. Izabrao je put koji prolazi direktno kroz Samariju. Budući da je on jeruzalemski hodočasnik, Samarijanci ga ne primaju. No, on na njihovu negostoljubivost ne reagira ljutnjom ni ogorčenošću, štoviše prekorava svoje učenike koji se žele poslužiti silom. Početak ovoga teksta obilježen je Isusovom odlučnošću. Ona se ponajprije očituje u njegovu prolasku kroz Samariju na putu prema Jeruzalemu, a zatim, nakon odbijanja od strane lokalnih stanovnika, odlučnošću da pođu u drugo selo. Na putu prema tom neimenovanome selu događaju se tri različita susreta u kojima također uočavamo Isusovu odlučnost prepoznatljivu u zahtjevima koji su usko povezani s nasljedovanjem.  

Za razumijevanje Isusova hoda prema Jeruzalemu važno je znati da je ovaj dio Evanđelja posebno posvećen poučavanju učenika (Lk 9,51-19,27). Stoga ne čudi da se odmah na početku toga puta (9,57-62) govori o zahtjevima nasljedovanja Isusa. Evanđelist nam te zahtjeve opisuje i predstavlja kroz tri različita razgovora koja se događaju na putu.

Na temelju prvog razgovora možemo zaključiti da „ići za Isusom“ znači ostaviti dom(ovinu), sigurnosti, poznata mjesta i staviti se na put kojemu nije cilj neko mjesto, već biti na putu jer put je već cilj, ako smo na njemu povezani s Isusom tj. ako idemo za njim. Prvi cilj, dakle  nije stići na neko mjesto, primjerice u drugo selo ili u Jeruzalem, već biti s Isusom.

Drugi razgovor na putu otkriva nam još jedan aspekt nasljedovanja, a on se krije u Isusovu pozivu. On je onaj koji prvi daje povjerenje i poziva. Pozvani odmah dobiva i poslanje: navješćivati kraljevstvo Božje. Nasljedovati Isusa znači „postati prorok“ tj. od pozvanoga postati pozivatelj i navjestitelj. 

U trećem razgovoru do izražaja dolazi spremnost jasno i bez pridržaja Isusu reći „da“ i ostaviti sve, „porušiti stare mostove“, tj. prekinuti stare veze. Zahtjev je povezan s gledanjem prema naprijed, „gledati u budućnost“, a ne unatrag, u prošlost.

Trojica se pridružuju Isusu na putu. Prvi i treći mu se sami žele pridružiti, a drugoga Isus poziva, i to skoro u obliku zapovijedi: „Pođi za mnom!“ Evanđelist nam ne otkriva imena ljudi ni mjesta kao ni vrijeme radnje. Time nam ostavlja otvoren prostor i pruža priliku da se pronađemo u jednom od ovih susreta i razgovora. Negdje „na putu“ mogu se suočiti s Isusovim zahtjevima i pokušati ga nasljedovati. Hod za Isusom pritom nije neko obično hodanje, naporno planinarenje, ali ni lagana šetnja već suradnja s njim u širenju i navještaju kraljevstva Božjega.

Razmišljanje uz Evanđelje XIII. nedjelje kroz godinu (Lk 9,51-62), god. C