U subotu, 21. travnja 2018., uoči 4. vazmene nedjelje kada sveopća Crkva slavi Nedjelju Dobrog Pastira i obilježava 55. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja, u crkvi Kraljice sv. krunice i svetištu bl. Drinskih mučenica na Banjskome brijegu u Sarajevu Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH upriličila je molitveno bdijenje za svećenička i redovnička zvanja. Molitva se sastojala od Službe riječi, svjedočanstava i Euharistijskog klanjanja.

Na molitvi su sudjelovali časne sestre: Služavke Malog Isusa Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog Provincije Majke Divne, Kćeri Božje ljubavi Provincija Božje providnosti, Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke Krista Kralja Provincije Svete Obitelji u Hercegovini te bogoslovi iz tri bogoslovna sjemeništa u glavnom gradu BiH: Franjevačke teologije, Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“.

Na početku susreta pozdrav svima sudionicima uputila je potpredsjednica redovničke Konferencije s. Kata Karadža, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije. „Večeras sve nas, okupljene iz različitih samostana i kuća, objedinjuje i povezuje zajednička nakana: želimo poput članova prve Crkve, poput prvih kršćana biti jednodušni i postojani u molitvi. Molitva nas okuplja i ujedinjuje. Molitva, taj jedinstveni vez čovjeka i Boga ali isto tako molitva koja povezuje nas ljude međusobno. Po toj istoj molitvi tvorimo zajedništvo sa mnogim vjernicima koji večeras, po cijelom svijetu uoči IV. vazmene nedjelje, zazivaju Dobrog Pastira da pošalje radnike u svoju žetvu“, kazala je s. Kata.

„Svatko od nas, u svojim ljudskim ograničenim mogućnostima, doživljava da je u duhovnom smislu pastir. Biti pastir znači istovremeno osjećati povjerenje i odgovornost. Povjerenje jer osjećamo da sve ono što posjedujemo, da služba koja nam je povjerena je stvarnost i dar izabranja. Bog nas je izabrao, očitovao nam povjerenje. Svatko to od nas doživljava kao dar. Odgovornost jer taj dar pretpostavlja za svakoga od nas obvezu – zalagati se i djelovati da bi mogli nastaviti djelo Dobroga pastira, Isusa Krista. To je služba u čijem je središtu poziv - Slijedi me! Odgovor na taj poziv pretpostavlja neprestani odgovor, stalno evo me koji će svatko od nas odgovarati. Taj poziv i taj odgovor nerijetko je težak osobito za mlade jer to znači prevladavanje straha, nedoumica i nesigurnosti kako bi odvažno i hrabro krenuli nasljedovati stope Gospodina našega Isusa Krista izbliže“, rekla je s. Kata te zahvalila svima a osobito sestrama Kćeri Božje ljubavi za domaćinstvo.

„Ova crkva Kraljice svete krunice izgrađena je 1911. godine. Od 1920. do 1949. u njoj su redovniče zavjete položile 274 sestre Kćeri Bože ljubavi, među njima i četiri od pet Blaženica, blaženih Drinskih mučenica. Sestra Jula položila je u ovoj crkvi doživotne zavjete, a s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta u ovom su samostanu primile i svoju redovničku formaciju. Sestra Berchmana zavjete je položila u Beču, no ovdje je djelovala kao odgojiteljica novakinja. Možemo pretpostaviti kolike su molitvene trenutke upravo u ovoj crkvi provodile spomenute sestre nalazeći nadahnuće za svoj život i svoje djelovanje“, kazala je s. Kata te podsjetila da su prigodom jubileja Družbe sestre Kćeri Božje Ljubavi primile odobrenje Potpunog oprosta sestrama i kršćanskim vjernicima koji se, potaknuti ljubavlju iskreno kaju, od 1. siječnja do 31. prosinca ove godine što se može izmoliti u ovoj crkvi. „Prigoda je to da se molimo i Drinskim mučenicama da izmole novih svećeničkih i redovničkih zvanja ovdje i u cijelom svijetu“, zaključila je s. Kata.

Nakon što su franjevački bogoslov i novakinja Služavki Malog Isusa Nikolina pročitali svetopisamske odlomke, a milosrdnica s. Marina lijepo otpjevala psalam uz pratnju franjevačkog bogoslova za orguljama te superior zajednice Družbe Isusove u sarajevskom naselju Grbavica p. Krešimir pročitao evanđeoski odlomak, uslijedila su dva svjedočenja o pozivu u redovništvo odnosno svećeništvo.

Školska sestra franjevka Provincije Svete Obitelji u Hercegovini s. Marija Bešker ukratko je prepričala svoj život put. Prisjetila se da je kao mala djevojčica u svojoj rodnoj ramskoj župi Šćit, a kasnije samostalnoj župi Rumboci, rado kitila Gospinu spilju. Iako je tijekom osmoljetke razmišljala o tome da pođe u časne sestre, ipak se bojala jer je čula starije kako govore da se u samostanu mora uvijek biti poslušan. Nakon završetka osnovne škole odlučila je otići Školskim sestrama franjevkama, gdje je već bila njezina tetka Kata, pa vidjeti, je li to za nju ili nije odnosno hoće li moći ili neće. Spomenula je i vrijeme zaljubljivanja i razmišljanja da odustane. Kao tridesetogodišnjoj časnoj sestri poglavarica joj je dala mogućnost da kao medicinska sestra radi u Mostaru, Dubrovniku ili Sarajevu. Kazala je da je izabrala Sarajevo ističući da voli Bosnu i da je u Bosni željela živjeti i djelovati pa je tako dobila posao u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na Koševu gdje radi već 32 godine.

Budući da je to bilo vrijeme komunizma, s. Marija je kazala da je tih godina radila na Klinici u civilnom odijelu. Rekla je da je na nju jako utjecao jedan pacijent koji je jednom prigodom upitao: jeste li Vi časna sestra? Ona je kazala da jest ali da radi u civilnom odijelu na što je on odgovorio: o bolesniku se ovako može brinuti samo jedna časna sestra. Osvrćući se na taj događaj, kazala je da od tada više nije nimalo dvojila o svom pozivu o odlučila je sasvim se posvetiti Bogu i služenju bolesnika te dodala da joj nikada nije teško ostati i duže u bolnici kako bi se pobrinula za svakog bolesnika. Osvrnula se i na najteže trenutke u svom sestarskom življenju. Rekla je da joj je najteže bilo kada se tijekom ratnog vremena i opsade grada dala nagovoriti da napusti Sarajevo i rad u bolnici. Iako je bila odsutna izvan grada tek jedno kraće vrijeme, suznih očiju kazala je da se smirila tek kad se vratila u Sarajevo i ponovno zauzela svoje mjesto u bolnici punoj bolesnika i ranjenika. Pojasnila je da je u vremenu svoga odsustva osjećala kako je, radi vlastite sigurnosti, napustila ljude u vremenu kada im je bilo najteže. Potaknula je sve da se uvijek cjelovito daju u služenju Bogu i bližnjima, ponajprije onima u potrebi, i tako u svakodnevici svjedoče evanđelje.

Svoje svjedočanstvo iznio je i 25-godišnji španjolski bogoslov po imenu Jesus koji živi i neokatekumenskom sjemeništu u sarajevskom predgrađu Vogošća. Kazao je da ima tri brata i jednu sestru te da se u vrijeme školovanja jako trudio dokazati da je u obitelji najbolji, a pogotovo da je bolji od svoga brata blizanca. Upisao je pravni fakultet i živio u tom duhu sve dok ga u 22. godini života nisu pogodile Isusove riječi: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen”. Kazao je da je tada odlučio ići putem poniznosti te izabrao svećenički poziv i neokatekumenski u kojem je i danas i koji ga je doveo u Bosnu i Hercegovinu.

Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić potom je ukratko prikazao Poruku pape Franje za 55. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja u kojoj je naglasak stavljen na „tri aspekta – slušanje, razlučivanje i život“ koji su bili prisutni „i na početku samog Isusova poslanja, koji je, nakon danâ molitve i borbe u pustinji posjetio svoju sinagogu u Nazaretu i ondje slušao Božju riječ, raspoznao sadržaj misije koju mu je povjerio Otac i proglasio da je došao to ostvariti 'danas'“.

Molitveno bdijenje završeno je Euharistijskim klanjanjem tijekom kojeg je razmatranja čitala sestra Kćeri Božje ljubavi Antonela, a molitvu vjernika izmolio vrhbosanski bogoslov Ivan. Poslije molitve u tišini, provincijal fra Jozo blagoslovio je Presvetim sve prisutne, a susret je završen liturgijskom uskrsnom popijevkom „Kraljice neba, raduj se“.