Evanđelje u kojemu nam Luka donosi zgodu o Marti koja se brine i uznemiruje za mnogo te s druge strane o Mariji koja sjedeći do Isusovih nogu biva pohvaljena jer je „izabrala bolji dio“, nerijetko pruža priliku za propovijedi i komentare u kojima slušamo suprotstavljanje Martine akcije i Marijine kontemplacije kao nešto što se međusobno isključuje ili pak u najboljem slučaju kao nešto što je potrebno dovesti u ravnotežu u vlastitom životu. No, čini se da bi bilo premalo svesti čitavi događaj na odabir ili-ili kao što bi bilo prepovršno tražiti značenje ovog događaja u isključivoj potrebi ekvilibriranja između posla i meditacije. Isus ne opominje Martu zato što ga poslužuje već zato što iza njene zauzetosti posluživanjem stoji određena slika Boga koja često motivira i naše djelovanje. Marta, za koju Luka kaže da je učinila jednu od najljepših mogućih gesta: primiti Isusa u kuću, kasnije kao da je zaboravila koga je primila: Onoga pred kim ne treba glumiti, Onoga pred kim se ne treba predstavljati onakvima kakvima nismo, Onoga čiju ljubav ne treba zaslužiti, čiju se pohvalu i pogled ne treba uvjetovati ni iznuditi, čiju blizinu ne treba platiti, Onoga od koga je potrebno jedino dopustiti se bezuvjetno voljeti i od čije se riječi moguće hraniti hranom koja uistinu zasićuje.

Kršćanska povijest od ranih vremena pa sve do naših dana obilježena je pitanjem i raspravom o prvenstvu ili Božje milosti ili ljudskog djelovanja. Pitanja koja se zapravo kriju u pozadini jesu: kako se spasiti, kako spasenje ne promašiti, kako Boga pridobiti za svoju stvar, kako s Bogom biti na čistu. Da ni ovdje rješenje ne može biti ili samo Božja milost ili samo naše djelovanje, svjedoče nam sva današnja čitanja promatrana u međusobnom odnosu. Psalmist se pita tko smije prebivati u šatoru Gospodnjem. Abraham iz svoga šatora ide Gospodinu u susret dok Marija uvodi Gospodina u svoju kuću. Nije dakle važno izlazi li se iz šatora ili se uvdi Boga u svoju kuću. Bog svojom ljubavlju, blizinom i pogledom prethodi svaki naš korak. I ono što je jedino potrebno jest takve trenutke prepoznati i na njih čistog srca odgovoriti. Raspravama ili zauzetošću djelovanja ne može se biti s Bogom na čistu, ali ga zato čisto srce gleda i u njegovoj blizini radosno živi i mirnoćom radi. To je ono što je Marti, u kojoj se svi mi prepoznajemo, nedostajalo. Osoba koja voli i čini nešto motivirana ljubavlju živi i djeluje ne procjenjujući druge. Koliko samo puta u našim obiteljima, zajednicama, župama ljudi izgaraju od posla da bi kasnije mogli procjenjivati i ispitivati gdje su i koliko su drugi napravili. I upravo tu ljubav polaže najveći ispit. Ako se dopustiš voljeti i ako voliš tada živiš i radiš, ako odbijaš primiti ljubav i ne daješ iz ljubavi tada prigovaraš i sudiš.

Stoga, današnje je evanđelje dobra prigoda da ispitamo vlastite motivacije. Činim li nešto što moram ili jer volim? Mjerilo našeg djelovanja nisu drugi, ne bi trebali biti ni bezbožni zakoni. Mjerilo našega djelovanja jest Božja volja koja kakva god da se čini uvijek je sreća i ljubav koju nam nitko ne može oduzeti. A budući da ne možemo kroz djelovanje dati što nismo primili, sjednimo do nogu Isusovih, dopuštajmo da Očeva riječ preobražava naše sebičnosti i molimo da po svome Duhu učini naša srca čistima. „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni“ (Ps 51,12).

Razmišljanje uz Evanđelje XVI. nedjelje kroz godinu (Lk 10,38-42), god. C