Duh Sveti će, kaže Isus, «od mojega uzimati i navješćivati vama». Što je zapravo ono što Isus «ima»? Sljedeća rečenica iz Ivanovog evanđelja daje nam odgovor: «Sve što ima Otac moje je». Isusovo je sve, sve što je Očevo. No, prije svega najviše što Isus «ima» jest Otac i samo zato što ima Oca ima sve. Stoga je ono najviše što nama može biti darovano od Duha Svetoga upravo Otac. Duh Sveti je onaj koji nas uvodi u iskustvo da smo ljubljeni sinovi i kćeri, koji nam otkriva da po milosti sudjelujemo u dostojanstvu samoga Božjega Sina. Potvrđuje nam to Isus u današnjem evanđelju kada kaže: «Duh istine – upućivat će vas u svu istinu».

Istina u Ivanovom evanđelju odnosi se na poznavanje Oca od strane Sina. Uvodeći nas u svu istinu, Duh Sveti nas uvodi u Isusovo poznavanje Oca. Jasno da se ovdje ne radi o poznavanju kao pukom znanju nekih informacija već o dubokom iskustvu Oca. Otkrivajući nam Oca otkriva i nas nama samima. Otkriva nam da smo pozvani biti dionici Božje obitelji, da smo pozvani sudjelovati u životu samoga Presvetoga Trojstva.

Ako ove misli zvuče lijepo, ali pomalo teško te zbog toga utopijski ili barem nedohvatljivo za života na zemlji to je znak da još uvijek grčevito kontroliramo i upravljamo vlastitim životom, da ne ostavljamo niti mogućnost Bogu da on napravi «svoj dio». A on ga je već izvršio. Svjedoči o tome sveti Pavao u poslanici Rimljanima: «Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan». Duh Sveti, ljubav Oca i Sina, darovan nam je poput životnog soka koji struji u nama kako bi u nama donosio plodove dostojne novoga života, života koji se priliči kćerima i sinovima Božjima. Ne radi se dakle o tome da mi moramo svojim snagama zaslužiti blizinu Božju ili pak da se svojim djelima, postovima i moralnim ponašanjem suobličavamo Božjemu Sinu. Sâm Bog to čini za nas. I zato su sva naša djela i postovi i moralni čini važni, ali ne kao nešto što prethodi Božjoj ljubavi već samo kao siromašni odgovor na bezgraničnu i ničim uvjetovanu ljubav kojom nas sâm Otac po Duhu suobličava svome Sinu. Ako mu dopustimo. Jer snaga je ljubavi takva da može sve i ne može ništa.
Može dotaknuti i iscijeliti ono što je slomljeno, može ozdraviti ono što je bolesno, može pohoditi ono čega se sramimo, može oprostiti ono što izgleda neoprostivo. Ali ništa od toga ne može dok joj mi to ne dopustimo. To je snaga i istovremeno slabost našega Oca. Snaga i slabost ljubavi koja je zasjala u probodenom srcu Božjega Sina.

I zato ako nas današnja svetkovina Presvetoga Trojstva imalo zbunjuje usmjerimo svoj pogled na srce Sina Božjega čiju ćemo svetkovinu uskoro proslaviti. Ipak time se naša zbunjenost vjerujem neće smanjiti. Jer dok možda danas samo um zastaje pred istinom o jednome Bogu koji je Otac i Sin i Duh Sveti, pred probodenim Srcem zastaje sve. Zastaje pred otajstvom da me Otac toliko želio dozvati da je dopustio otvoriti srce svoga Sina kako bi otvorio svoje krilo za mene, zastaje pred otajstvom da me Božji Sin toliko volio da je dao probiti svoje srce za mene, zastaje pred otajstvom vode koja je potekla iz probodenoga Srca, vode Duha Svetoga koja bez prestanka teče po sakramentima i samo njemu poznatim putevima, hrani me, čisti i osposobljava za ono što svojim snagama nisam sposobna – imati Oca i zbog toga imati sve.

Razmišljanje uz Evanđelje svetkovine Presvetog Trojstva (Iv 16,12-15), god. C