I.
Stojim sred dvora
ponizan, blag
dok narod viče,
za krvlju žeđa.
Pilat se boji pravedno sudit
jer ne će svjetini tako bit´ drag.

II.
Donose križ mi,
meću na rame,
a rane od biča i trnja krune
bole me, peku i krvlju kaplju,
a oko mene sva ljudska usta
tek ružne riječi imaju za me.

III.
Križ je pretežak,
k zemlji me vuče,
padam pod njime
na kamen uz cestu;
ruka se pruža do mene stiže
ne da mi pomogne,
već da me tuče.

IV.
Tad vidjeh najdraže,
premile oči
kroz suze kako
blago se smiješe.
I bolna mi usta rekoše nijemo:
„Majko, tek nakon patnje
raj će nam doći.“

V.
Posrčuć´ idem,
pogrbljen sve jače,
a vojnik videć´
da cilj je daleko
na leđa seljaka križ moj stavi
u pogledu nijemom ja oćutjeh:
srce mu plače.

VI.
Opet sam sâm
s grijesima svijeta
i krv od krune mi pokriva oči.
Dok jedna žena
majčinski ih briše,
ostavljam dar joj
lica svog sveta.

VII.
Ponovno padam
za grijehe sve vaše,
otkupit moram
svu ljudsku zloću
i Božjoj pravdi zadovoljštinu dati,
otvorit vrata u kraljevstvo naše.

VIII.
Negdje sred puta
stajahu žene
plačući glasno
zbog patnje moje.
Plačite žene
nad grijesima svojim
grijeh vaš i djece vam
ranjava mene.

IX.
Padam pod križem
i treći puta
za zloće vaše
da naknadim Ocu.
Od svake suze, biča i pada
još jače boli nevjera kruta.

X.
Korak po korak
stigoh do cilja,
al´ patnje moje
tu prestati neće.
Skidaju s mene haljinu moju,
onu što Majka satka mi mila.

XI.
Tada me grubo privuku križu,
čavlima pribiše noge i ruke.
Uspravan visim utjehu moleć´
dok svi oko mene poruge nižu.

XII.
Majko evo ti sina;
to Majka je tvoja,
sine dragi.
Dok mračno nebo šuti
ja i dalje molim:
„U ruke svoje duh moj primi,
o Oče blagi.“

XIII.
Najbliži moji
s križa me skinuše,
nježno Majci na krilo.
Ona me grli plačući tiho,
jedino pranje suze su njene
i ništa više.

XIV.
Mora me dati
jer dan je na kraju:
„Marijo vrijeme je.
Pasha je blizu.“
I u grob novi stavljaju tijelo.
Kako sad dalje
ni sami ne znaju.

XV.
U osvit zore, kad prva zraka
na zemnju krene
kamen je maknut
pred moćnim mi sjajem.
Ruku svoju
na blagoslov dižem,
a usne šapću:
„U tami groba nikad ne ostaje
tko vjeruje u mene.“

Preuzeto iz: Iz života za život - Glasilo Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 2 (99) 2007., str. 47-49.