»Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« Prva korizmena nedjelja započinje navještajem punine. Možda nam takav naglasak koji poprilično odudara od naših predodžbi ovoga svetog vremena može pomoći da mu ispravno pristupimo.

Uz korizmu naime uglavnom vežemo pojmove pustinje, posta, odricanja, tišine. Sve su to redom riječi koje nam više prizivaju u pamet iskustvo praznine, samoće, odvojenosti negoli punine. Za neke su pak te iste riječi izazov kojim se dokazuje svetost, iskušavaju granice izdržljivosti, dokazuje herojsko samosvladavanje ili ukorijenjenost u kršćansku tradiciju. Za one treće one su prilika za pronaći kršćansko opravdanje kulturi koja broji kalorije i kršćansku motivaciju održavanju tjelesne težine. Bogu se takve žrtve ne mile, više puta ponavljaju starozavjetni proroci te dodaju: Bog se na njih ne osvrće, štoviše, okreće glavu.

Smisao korizme nije ni samoostvaranje, ni mrtvljenje, ni samoća, već susret s Bogom koji nam je svoju ljubav objavio u Sinu, mučenom i raspetom za nas. Smisao korizme nije praznina, već ispunjenost tom Božjom ljubavlju i prisutnošću u kojoj otkrivamo njegovu volju. Smisao nije izdvojenost od drugih i šutnja, već stvaranje molitvenog ozračja u kojemu jasnije odjekuje Božja Riječ. Ona Riječ koja provocira, koja nas poziva na obraćenje, ali i koja ostvaruje u nama ono na što nas poziva, koja nas oblikuje, koja nas mijenja (uz našu suradnju). Smisao nije ni post, već izdići se iz usredotočenosti na vlastiti želudac i užitke te usmjeriti pogled na ono što istinski hrani u životu i što mu daje smisao. Uz to, post koji omogućava određenu materijalnu uštedu nije tu da se zatvorimo u sebe i uštedimo za nešto što si već dugo želimo priuštiti, već da se doista na najkonkretniji mogući način otvorimo za svoje bližnje i da im pomognemo. Pojmovi dakle koje smo na početku spomenuli tu su da nam pokažu da se život ne sastoji u onome što sami grabimo, već u onome čime smo obdareni. Jer sve ono što sami grabimo u jednom jedinom trenutku može se rasuti kao kula od karata.

Zato postimo, zato šutimo, zato molimo, zato se odričemo – jer ne želimo život od karata, jer smo motivirani traženjem Boga, njegove blizine, njegovog spasiteljskog zahvata u našem konkretnom životu, jer žudimo za njegovim iscjeliteljskim dodirom, njegovom nježnom rukom i probodenim Srcem. Post nas dovodi u vezu i s vlastitim srcem, s najdubljim predjelima našega bića, ispunjenima čežnjom za smislom, a koje mi nažalost, zagušimo trkom, bukom, vijestima i statusima na društvenim mrežama – svojima i tuđima.

Ako uspijemo biti hrabri i ne zadovoljavati se onime što nam se nudi na dohvat ruke i oka, ako ama baš svaki zalogaj ne ubacimo u sebe i ako ama baš svaki slobodni trenutak ne zaglušimo vijestima, društvenim mrežama, i svim drugim šte se nudi na tv-programima, naše praznine ukazat će nam na naše čežnje, čežnje će se pretvarati u molitvu, molitvu koja je kadra vapiti, kričati, tražiti, žeđati. I onoliko koliko dopustimo da, ne mi sami, već Bog utažuje našu glad i žeđ, u toj mjeri hodit ćemo putem na koji nas potiče Duh Sveti i po kojemu nas Bog preobražava, obraća. Put je to na kojemu ćemo zasigurno iskusiti i iskušavanja Sotone, kako nam kaže današnje evanđelje za Isusa koji vođen Duhom odlazi u pustinju. No to isto evanđelje dodaje «anđeli mu služahu». Traženje i borba koje započinju s Bogom ne ostaju nikada bez njegove pomoći i njegovog spasiteljskog pohoda.

Razmišljanje uz evanđelje Prve korizmene nedjelje (Mk 1,12-15), god. B