Zasigurno smo barem jednom u životu prisustvovali nekom događaju koji nas se toliko dojmio da smo ga htjeli zaustaviti, odnosno željeli smo zaustaviti vrijeme samo da taj trenutak potraje. Ipak, svjesni smo da nam to ne uspijeva jer nam ta sposobnost nije darovana, niti ju možemo ikakvim svojim silama ili trudom postići. Ipak, postoji način kako možemo „sačuvati“ neki događaj/trenutak ili „zaustaviti“ vrijeme: „spremajući“ ga u svoje srce te ga s vremena na vrijeme čineći prisutnim u svojim razgovorima.

Apostol Petar je tako, vođen svojom ljudskom željom, htio zaustaviti jedan nebeski događaj jer mu je bilo dobro biti na gori pa je predložio Isusu da sagradi tri sjenice. Petar na božanski događaj reagira ljudskom potrebom. Je li moguće ono nebesko, ono što je izvan vremena, spremiti i zaustaviti ljudskim tvorevinama? Nije. Ali Petar je ipak pokušao. Koliko li smo samo puta i mi poput Petra htjeli i pokušali isto samo zato što smo se osjećali dobro, što nam je u nekome trenutku bilo lijepo. Da je Isus dopustio Petru izgraditi sjenice, značilo bi da odustaje od puta koji vodi u Jeruzalem, preko smrti do uskrsnuća kojega ovaj događaj već predskazuje. Smisao Isusova preobraženja nije „izolacija nekih“ na gori, nego rasvjetljenje njihovih učeničkih dana i povratak na započeti put prema muci, smrti i uskrsnuću koje se već nazire.

Petar, iako ne razumije događaj kojemu nazoči i koji ga čak i plaši, postaje svjedok istoga. Kako ne bi bio prestrašen kad se pred njegovim očima i očima njegovih prijatelja događa objava Isusova božanstva: Sin Čovječji koji po patnji i križu ide ususret smrti istovremeno je i Sin Božji. Oni će ove zbilje postati svjesni tek kasnije, nakon uskrsnuća. Njihovo nerazumijevanje očituju posebno njihove reakcije u središnjem dijelu Markova evanđelja (usp. Mk 8,27-10,52) koje počinju prije i nastavljaju se nakon ovoga događaja kada im Isus otvoreno govori što ga sve uskoro čeka. Zbog toga nerazumijevanja, morao ih je stalno poučavati, tj. ispravljati njihovu sliku o Njemu i kraljevstvu Božjemu.

Kada bismo danas mogli upitati apostola Petra o njegovu iskustvu i doživljaju Isusova preobraženja na gori, vjerujem da bi nam ispričao puno više detalja i pojedinosti koje nam evanđelist Marko u svome opisu ovoga događaja ne prenosi, a koje pred nas stavlja liturgija riječi Druge korizmene nedjelje. U evanđeoskom ulomku spominje se više osoba koje svjedoče Isusovu preobraženju. Možemo ih podijeliti u dvije skupine: nebeski svjedoci i zemaljski svjedoci. U prvoj skupini nalaze se Mojsije, Ilija i Otac (glas iz oblaka), a u drugoj Petar, Jakov i Ivan, trojica odabranih učenika. Zanimljivo je da od nabrojenih osoba nitko, osim Petra, ovaj događaj ne komentira.

Nakon Petrova komentara, tj. prijedloga o gradnji sjenica, progovara glas iz oblaka: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« Otac progovara o Sinu. Njegov je govor upravljen nazočnim učenicima. Time oni postaju svjedoci još jedne objave koja ih obvezuje. Iako još nisu u stanju potpuno ju razumjeti, ona je podsjetnik da je Isus u svemu što govori, čini, proživljava „ljubljeni Sin“ te da ga oni trebaju slušati. Ovo je izričita i jedina zapovijed: slušati Isusa. U njemu Zakon, čiji je predstavnik Mojsije, i Proroci, čiji je predstavnik Ilija, nalaze svoje savršeno ispunjenje. Zato je odsada potrebno slušati samo Isusa. Nitko osim njega u cijelome Svetom pismu nije nazvan „ljubljeni Sin“. „Preobraženi Isus kao ljubljeni Sin – od Zakona i Proroka obećani eshatološki Božji prorok – Božje riječi govori i ispunja tako da im pripada naša dužna odanost i poslušnost“ (Peter Dschulnigg).

Događaj na gori treba ostati tajna „dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane“. Petar, Jakov i Ivan ispunili su taj Isusov nalog, ali nisu o tome potpuno šutjeli nego su međusobno komentirali pokušavajući dokučiti smisao i značenje Isusovih riječi. Nakon izvanrednih događaja uslijedio je silazak s gore, tj. povratak u stvarnost. No oni više nisu bili isti kao dok su se penjali na goru. Vraćaju se obogaćeni novim iskustvom koje do kraja ne razumiju i s primljenom zapovijedi da onoga koga slijede, Isusa, koji je „Sin ljubljeni“, trebaju slušati.

Želimo li u ovome evanđeoskom ulomku otkriti pouku za svoj život, možemo zaključiti sljedeće: za osobne živote Petra, Jakova i Ivana nije bilo odlučujuće ono što su doživjeli kao ni čuvanje uspomena na taj događaj. Odlučujuće je ono što je uslijedilo, a to je sposobnost tim rijetkim, izoliranim iskustvom obasjati svakodnevni život silaženja s gore i povratka na put koji vodi u Jeruzalem, prema križu i uskrsnuću.

Razmišljanje uz evanđelje Druge korizmene nedjelje (Mk 9,2-10), god. B