Prvom nedjeljom došašća započinjemo novu liturgijsku godinu. Još jednu godinu u kojoj ćemo koračati s Gospodinom po stazama i putovima njegovim čineći dobro svima kojima smo poslani i koje ćemo susresti na tom istom putu. Stoga je i upozorenje današnjeg evanđelja uistinu ohrabrujuće i motivirajuće: 'Pazite! Bdijte!' (Usp. Mk 13,33).

Kao i na svakom putovanju, tako i na našem putovanju s i prema Gospodinu uvijek ima iznenađenja, neplaniranih događaja, situacija pa i ljudi – iako na kraju krajeva dođemo do zaključka kako sve ima svoje mjesto i ništa nam nije dano više od onoga što možemo nositi. Potrebno je samo promijeniti kut gledanja stvari i pokušati shvatiti Božjom logikom razumijevanja. To nam obično ide teže. Zato nas Isus upozorava na budnost. Prije svega budnost srca. Potrebno je bdjeti nad sobom, svojim lošim navikama, stvarima koje ne činimo uvijek najbolje, a mogli bismo. Bdijenje je odlika osobe koja je spreman ostati budna jer iščekuje nekoga ili nešto, to je osobina hrabrih jer prije svega treba pobijediti vlastitu slabost.

Možemo se danas zapitati: Jesam li spreman/a ostati budan/a? Vrijeme došašća priprema nas na Kristov dolazak. Ono nije samo prisjećanje njegova prvog dolaska prije mnogo godina u Betlehemu, štoviše vrijeme došašća želi nam podcrtati kako je vrijeme Kristova ponovnog dolaska blizu. Zato je važno ostati budan. Zato je važno biti spreman. Jer ne znamo ni dana ni časa. Jedino što sa sigurnošću znamo – znamo da će ponovno doći.

Ako želimo biti spremni za taj događaj tada trebamo stalno svoje misli usmjeravati na Krista. Učinimo li to – stvorili smo prostor u kojem Bog može djelovati po svojoj volji. Jer Krist je bio poslušan, Boga je nazivao svojim Ocem i činio je ono što je njegova volja. Živio je po Volji Oca svoga nebeskog.

O tome nam govori i prorok Izaija: „Jahve, ti si naš Otac, Otkupitelj naš – ime ti je oduvijek.  (…) naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.“ (Iz 63, 16b; 64,7). Predivne li slike – biti glina u ruci lončara. Toliko podatna, a istovremeno krhka; toliko lončareva, a istovremeno svoja; toliko meka, a istovremeno izdržljiva. Glina se da oblikovati od ruke samog lončara, podnosi zatim visoku temperaturu kako bi zadržala oblik koji joj je lončar utisnuo, a potom je na raspolaganju svima koji ju zatrebaju. Nije li to slika i našeg života? Bog nas je oblikovao i stvori na svoju vlastitu sliku. Tvoja neponovljivost i originalnost pokazuju koliko je Bog kreativan u svojoj ljubavi i koliko treba baš tebe. Bog nas kuša u vatri trpljenja i kušnje kako bi zadržali onaj oblik koji On sam želi za nas, jer On najbolje zna što je za nas dobro. A kada nas iskuša tada nam nije problem služiti i Bogu i ljudima, jer shvaćamo da je služenje u biti ljubav prema Bogu i ljudima, da je služenje najizvorniji oblik Božje ljubavi prema čovjeku.

Usudimo se biti Božje djelo. Usudimo se u ovom vremenu došašća biti glina u Božjoj ruci, Lončaru našeg života. Budimo uistinu djelo ruku njegovih. Odvažimo se biti ono što Bog od nas traži.

Razmišljanje uz evanđelje Prve nedjelje došašća (Mk 13,33-37), god. B