Pitao je učenik učitelja:

 – Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav. Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću.

– Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.

– I to je sve? – upita učenik iznenađeno.

– Ne – odgovori učitelj – moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.

Učenik je pristao.

Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška.

Bilo je vrlo nezgodno stalno ju nositi sa sobom. Uz to, krumpiri koji su prvi stavljeni u vreću počeli su se kvariti. Neki su proklijali, a neki istrunuli i širili neugodan miris.

Učenik je došao kod učitelja i rekao:

– Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, vreća je jako teška, a drugo, krumpir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:

– To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.

Priča nepoznatog autora

(www.vjeraidjela.com)