Nekada smo skloni misliti da je Ivanu Krstitelju, tom velikom proroku, sve bilo jasno, sve lako, sve razvidno. Da mu je Bog uvijek nadahnjivao što točno reći, kako postupiti, kako koga procijeniti. Skloni smo, štoviše, nekada misliti da je svima drugima lakše nego nama i da su neka druga vremena bila lakša i manje složena od ovih naših. Kako li je lijepo bio živjeti u Isusovo vrijeme - čini nam se – i kako bismo mi s radošću išli za njim.

No ovaj nam evanđeoski tekst pokazuje da ništa od toga što mislimo nije točno. Opisuje jednu pravu osobnu dramu onoga za koga bismo mislili da je čvrst kao stijena, prav kao igla, kojemu je sve jasno kao dan. Ivan je u tamnici, u zatvoru. Tko bi se od nas s njime mijenjao? Ivan ne zna je li Isus obećani mesija ili ne. Tko bi od nas htio biti u takvoj situaciji? Ta on je veliki, najavljivani preteča, a ni sam ne zna je li se možda prevario u svojoj procjeni Isusa. Ima silne sumnje, veliku nejasnoću, snažnu tjeskobu. Mislio je i bio je siguran da Isus jest Krist, no sada više nije siguran. A u zatvoru je, nema mogućnost susreta s Isusom. Do njega dopiru samo glasovi o tome što Isus čini, a oni su vrlo zabrinjavajući. Ivanova su očekivanja od Isusa bila drugačija od onoga što je Isus činio i govorio. Zbog toga je prvotna sigurnost prerasla u zbunjenost, nesigurnost i strah da možda nije promašio, podbacio i krivoga, smušenoga propovjednika proglasio mesijom. Kakav bi to promašaj bio! Čitav bi smisao Ivanova života time nestao i ostalo bi samo jedno ogromno razočaranje samim sobom i tim čovjekom Isusom. Ne samo da bi on samome sebi bio razočaranje, nego je i toliko svoje sunarodnjake naveo na krivi put, izručio u ruke lažnome mesiji.

Ivan koji je bio Glas sada je prepušten upravo glasu i glasinama. Ništa drugo ne dopire do njega. Kako na temelju glasina znati je li se on sam prevario? Ivan čini ono što bismo svi trebali učiniti kad se nađemo u svojim sumnjama i nedoumicama: postavlja pitanje na pravome mjestu. Ne onima koji mu donose glasove i priče. Nego postavlja pitanje onome o kome se priča. Preko svojih učenika postavlja kratko i jasno pitanje Isus: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Isusov je odgovor vrlo precizan i svršeno jasan, nedvoznačan. Takav da Isusa jasno i bez ikakve sumnje potvrđuje kao Onoga koji ima doći ali i da Ivanu održi skrivenu lekciju o tome kakav treba biti onaj kojega su čekali. Ivanova sumnja i tjeskoba uzrokovane su Ivanovim vlastitim očekivanjima obećanoga Mesije: zbunjen je i uznemiren jer se Isus ne ponaša onako kako je on očekivao da će se Mesija ponašati. Zato mu Isus daje Izaijin „opis posla“ kojega će Mesija „obavljati“ kada dođe. Taj opis posve odgovara onome što se zaista događa, onim glasovima koji točni dopiru do zatočenoga Ivana a koji su Ivana zbog njegovih vlastitih predodžbi o tome kako bi se Mesija trebao ponašati doveli u duboku krizu i sumnju.

Isusu je jasno što se događa s Ivanom i u kakvome je stanju. Nakon što mu je u jednoj jedinoj rečenici dao savršeno objašnjavajući odgovor i obrazloženje svojih neočekivanih mesijanskih postupaka, nadodaje svoju rečenicu koja se na nalazi kod Izaije, a koja pogađa u samu srž Ivanova problema: „I blago onom tko se ne sablazni o mene.“

Isus je svjestan da mnogi nisu očekivali takvoga Mesiju kakav je bio on. Među tima zbunjenima pa i šokiranima i zgroženima i, prema Isusovim vlastitim riječima, čak sablažnjenima bio je i Ivan. Isus, kojega Ivan ne može vidjeti ni do kojega ne može doprijeti, sada preko glasnika Glasniku šalje istinsku Radosnu vijest. Daje Ivanu jasno ocrtan plan svojega mesijanskoga djelovanja – one zaista jest Mesija koji vjerno ispunja Božja obećanja, iako je posve drugačiji od slike kakvu si je Ivan o njemu stvorio! Prihvatiti ili ne prihvatiti da je Isus takav i da može biti posve drugačiji Mesija od onoga što se očekivalo sada ostaje na Ivanu. Nemamo Ivanov odgovor ali svima nam je jasno kakav je on bio.

Bog nikome, pa ni najglasnijim glasnicima ni najsnažnijim prorocima ne daje čiste situacije. Gubitak jasnoće, sigurnosti, pa čak i vjere nije stran nikome tko je od Boga pozvan ići za Kristom – ili u ovom slučaju pred Kristom. Imati kriva očekivanja, netočne predodžbe o Bogu i tome kako bi on trebao djelovati, imati vlastitom pameću oblikovane slike o tome kakav Bog bi ili ne bi trebao biti – to je dio puta vjere svakoga od nas. Ako je Ivan Krstitelj koji je rođen zato da bi pokazao Mesiju kasnije počeo sumnjati je li pokazao na točnoga jer se taj pokazani ponašao posve suprotno od očekivanoga, ne trebaju nas čuditi ni plašiti ni obeshrabrivati naše krive slike, predodžbe niti očekivanja koje imamo o Bogu i od Boga. Ali Ivan nas uči ne samo da smijemo tako podbaciti, nego i kako postupiti kada primijetimo da smo se našli u takvoj situaciji: treba pitati onoga o kome krivo mislimo, Isusa. Ili Boga Oca ako primijetimo da je on onaj s kojim imamo problema. Ne trebamo se bojati Isusovog (ili Očevog) odgovora pa makar sadržavao u sebi i ukor kakav je Isus uputio Ivanu. Njegov odgovor je uvijek istinit, a na nama je, kao što je bilo na Ivanu, prihvatiti ga i postati velikima i zrelima u vjeri, ili ga odbaciti i ostati malenim i nesposobnim prerasti vlastita kriva očekivanja.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje III. nedjelje došašća (Mt 11,2-11), god. C