Današnje evanđelje potiče nas da zastanemo i razmislimo o Božjoj veličini i čovjekovoj malenosti. Sam Isus izgovara molitvu, obraća se samom Ocu i slavi ga kao Gospodara neba i zemlje, slavi njegovu veličinu ne samo time što ga je priznao Stvoriteljem svega stvorenoga, već i zbog njegove mudrosti, jer je misterij otkupljenja čovjeka povjerenog Sinu, dao otkriti tek malenim ljudi. Ti ljudi su zapravo veliki u Božjim očima, no često puta neznatni u ljudskim. Jer ih krasi jednostavnost življenja, oni imaju dar slobode, no ničim se ne ističu u svakodnevnom životu, oni su često puta povučeni, daleko od očiju javnosti, ali im je bližnji uvijek na prvom mjestu.

            Nadalje Isus ističe kako mu je sve predao Otac te da nitko od ljudi ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sini i onaj kome Sin hoće objavit. Često puta razmišljamo o Bogu, otkupljenju, no da bismo na ispravan način sve razumjeli i shvatili potrebna nam je čistoća srca i sam Krist koji će nam pokazati primjerom kako nam valja živjeti.

            Sam nas Isus danas poziva da dođemo k njemu. Često smo umorni od života, puni stesa, najradije bismo se makli nekamo gdje nas nitko ne pozna. No Isus nas danas, poziva, da dođemo k njemu sa svim teretima koje nosimo, sa svim poteškoćama s kojima se susrećemo, sa svim nesrećama, ranama, grijesima… sa svime što jesmo i što imamo… jer On će nas odmoriti. Nije li to divno, da imamo mjesto, kamo možemo otići, ali ne gdje nas nitko ne zna, već tamo gdje nas On sam zna bolje negoli mi sami sebe. Imam li hrabrosti na taj korak? Ima li hrabrosti suočiti se sam sa sobom i svime što jesam i što imama? Mogu li sve to predati Onome koji jedini zna što mi je najpotrebnije? Mogu li? Želim li? Hoću li?

            Iako smo danas svjedoci brojnih obveza i nedostatka vremena, što se često manifestira našim ne ispravnim i ne potpunim življenjem vjerskoga života, Isus nas poziva da uzmemo njegov jaram te da učimo od njega samoga – i tek tada ćemo naći spokoj dušama svojim. Jaram je uvijek slika ropstva, gubitak slobode, pokoravanje nečijoj volji… međutim Isusov jaram je u nečemu drugačiji. To je jaram koji nam je darovan kao put ka slobodi od ropstva, jer je sam Isus poni jaram prije nas samih, otkupi nas je. On sam nam je ostavio primjer. On sam nas poziva da se učimo poniznosti i krotkosti, jednostavnosti života, po njegovu primjeru. Sam Krist bio je do smrti poslušan Ocu, bio je vršitelj Očeve volje. To je i nama danas činiti. Biti krotak zapravo znači ukrotiti sebe, ne dopusti svojeglavost, ugađanje osjetilima. Krotak čovjek bira riječ u komunikaciji s drugim ljudima, pazi kakvo je njegovo ponašanje i hoće li koga povrijedit svojim ponašanjem. Krotak čovjek je staložen, on vlada sobom i svojim emocijama, osobito onim lošim. On ima mjeru prema sebi i bližnjemu.

            Zastanimo danas nad ovom prekrasnom molitvom koju je Sin upito Ocu. Zapitajmo se koliko smo ponizni i/ili krotki. Molimo Isus: „Gospodine blaga (krotka) i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“

Razmišljanje uz evanđelje 14. nedjelje kroz godinu (Mt 11, 25-30); god. A