Evanđelje petnaeste nedjelje kroz godinu stavlja pred nas sliku Isusa koji iz lađe mnoštvu na obali progovara u prispodobama. Mnogi od nas provode ljeto negdje na obali pa bi bilo zanimljivo pitati se dopire li do nas Isusova riječ ili smo čak i od Isusa pobjegli na odmor. I kakav god odgovor bio u ovome trenutku, jedno je sigurno: kad se lađa našega života jednom priveže na vječnu obalu, plodovi našega života ovisit će upravo o tome jesmo li se ili nismo u životu odmarali od Isusovih riječi.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije govori o Božjoj riječi koja čini ono što Bog hoće te mu se ne vraća bez ploda. Božja riječ ima snagu vratiti u život, probuditi iz ustajalosti, preobraziti život, vratiti čovjeka natrag k Bogu. Zapravo samo Božja riječ ona je koja daje živjeti, u njoj odjekuju sva naša iskustva, ona je hrana koja siti dušu, samo po njoj možemo upoznavati Boga. I onoliko koliko je slušamo i usvajamo, koliko joj se izlažemo, toliko i plodovi života govore o životu u blizini Božjoj ili pak udaljenosti od njega. Na ovakav ishod upozorava nas Prispodoba o sijaču i tlu na kojemu je Božja riječ posijana. Oni koji Riječ slušaju donose rod, a oni koji joj pretpostavljaju vremenite brige, zavodljivo bogatstvo, nevolje ili je pak samo usputno slušaju ostaju besplodni, prazni. I nikakva ponuda ovoga svijeta ne može onda tu prazninu ispuniti ili smiriti srce. Zato će reći sv. Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Kako biti s nekim prijatelj ako nismo u stanju slušati što on govori? Kako biti s Bogom, ako se ne trudimo njegovu Riječ iz dana u dan slušati, nad njom meditirati i u srcu je prebirati?

Ljudi kao ljudi, lako nam se usali srce, lako zatvorimo oči, još lakše začepimo uši pred Bogom. Ovim riječima proroka Izaije Isus danas opisuje mnoštvo. Svjestan takvih ljudskih stanja, sv. Augustin je nakon obraćenja posvjedočio: „Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću.“ Molimo Boga danas i mi da svakodnevno kuca i viče našem srcu i ušima kako bismo trajno ostajali u njegovoj prisutnosti, slušali njegovu Riječ i tako bili sposobni donositi plodove dostojne vječnoga života.

Evanđelje petnaeste nedjelje kroz godinu stavlja pred nas sliku Isusa koji iz lađe mnoštvu na obali progovara u prispodobama. Mnogi od nas provode ljeto negdje na obali pa bi bilo zanimljivo pitati se dopire li do nas Isusova riječ ili smo čak i od Isusa pobjegli na odmor. I kakav god odgovor bio u ovome trenutku, jedno je sigurno: kad se lađa našega života jednom priveže na vječnu obalu, plodovi našega života ovisit će upravo o tome jesmo li se ili nismo u životu odmarali od Isusovih riječi.

Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije govori o Božjoj riječi koja čini ono što Bog hoće te mu se ne vraća bez ploda. Božja riječ ima snagu vratiti u život, probuditi iz ustajalosti, preobraziti život, vratiti čovjeka natrag k Bogu. Zapravo samo Božja riječ ona je koja daje živjeti, u njoj odjekuju sva naša iskustva, ona je hrana koja siti dušu, samo po njoj možemo upoznavati Boga. I onoliko koliko je slušamo i usvajamo, koliko joj se izlažemo, toliko i plodovi života govore o životu u blizini Božjoj ili pak udaljenosti od njega. Na ovakav ishod upozorava nas Prispodoba o sijaču i tlu na kojemu je Božja riječ posijana. Oni koji Riječ slušaju donose rod, a oni koji joj pretpostavljaju vremenite brige, zavodljivo bogatstvo, nevolje ili je pak samo usputno slušaju ostaju besplodni, prazni. I nikakva ponuda ovoga svijeta ne može onda tu prazninu ispuniti ili smiriti srce. Zato će reći sv. Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Kako biti s nekim prijatelj ako nismo u stanju slušati što on govori? Kako biti s Bogom, ako se ne trudimo njegovu Riječ iz dana u dan slušati, nad njom meditirati i u srcu je prebirati?

Ljudi kao ljudi, lako nam se usali srce, lako zatvorimo oči, još lakše začepimo uši pred Bogom. Ovim riječima proroka Izaije Isus danas opisuje mnoštvo. Svjestan takvih ljudskih stanja, sv. Augustin je nakon obraćenja posvjedočio: „Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću.“ Molimo Boga danas i mi da svakodnevno kuca i viče našem srcu i ušima kako bismo trajno ostajali u njegovoj prisutnosti, slušali njegovu Riječ i tako bili sposobni donositi plodove dostojne vječnoga života.

Razmišljanje uz evanđelje XV. nedjelje kroz godinu (Mt 13,1-23), god. A