Kako bismo napravili priču, potrebno je najprije čitateljstvo upoznati s Vama pa nam se ukratko predstavite, što je obilježilo Vaš život i zbog čega ste odlučili postat redovnica.

Rođena sam 3. lipnja 1987. u Bugojnu, u obitelji oca Ante i majke Mirjane Lučić, rođ. Posavac, kao peto od petero djece.  Otac mi je poginuo kao pripadnik  Hrvatskog vijeća obrane 21. 7. 1993. na prvoj crti obrane u Goruši kod Bugojna od Armije BiH. Moja majka Mirjana s nas petero djece (najstariji brat imao trinaest, a ja najmlađe dijete šest godina), podnijela je, kao i brojne druge majke, teret životne stvarnosti rata poginulih, umrlih i nestalih branitelja u Domovinskom ratu (1991.–1995), koji su Hrvati vodili za obranu svoje domovine Hrvatske i hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini, o čemu govori knjiga Vjekoslava Šaravanje „10 000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu“. Gubitak oca, srušena kuća, bijeg od rata i sveg zla što on sa sobom nosi, našu su obitelji primorali na napuštanje domovine i preseljenje u Hrvatsku, gdje smo nakon više lokacija završili u Čazmi. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završila sam u Čazmi, nakon čega sam  se odlučila na iskorak služenja Bogu te sam pristupila  Družbi Kćeri Božje ljubavi. Kao pripravnica ove Družbe nastavila sam sa školovanjem u Ženskoj općoj gimnaziji sestara Milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu, a potom sam završila studij Religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Privremene zavjete primila sam 5. kolovoza 2009., a doživotne 5. kolovoza 2014. u crkvi rođenja Blažene Djevice Marije u Granešini. Nakon završenog studija moja prva služba bila je služba odgojiteljice u internatu i vjeroučiteljice u Katoličkom školskom centru "Sv. Josip" u Sarajevu. Trenutno sam na službi vjeroučiteljice u Osnovnoj školi “Novi Travnik“ u Novom Travniku i pastoralne suradnice u župi Presvetoga Trojstva.

1. Sestro Antonija, sigurno ste se bezbroj puta našli u situaciji da Vas netko pita kada i kako ste osjetili poziv na posvećen život. Koji je Vaš odgovor na to pitanje?

Osjećaj poziva na posvećeni život prilično je teško opisati riječima. Ipak, ako stvari sagledavam iz sadašnje perspektive, shvaćam da je moj odziv na put posvećenog života bio praćen Božjom pedagogijom, On je bio taj koji me k sebi privlačio konopcima svoje ljubavi i od mene tražio pristanak da uđe u moj život, da rasvijetli sve one trenutke u kojima ga inače nisam prepoznavala. Otključavajući bravu svoga srca, našla sam se u potpuno novoj avanturi, avanturi prijateljevanja s Bogom i Njegove prisutnosti u meni. Zanimljivo je da Bog nikad ne prestaje kucati na vrata našega srca, da od osobe uvijek traži malo više i da je uvijek poziva na veću blizinu s Njim. Zahvaljujući životnom uzoru, svojoj majci, u obitelji je uvijek bila praksa odlaska na nedjeljnu svetu misu i molitva krunice. Tako smo mi već kao djeca, bez obzira htjeli ili ne htjeli, imali ustaljeni ritam odnosa i prema Bogu. Prekretnica mog drugačijeg pogleda na vjeru, mog novog odnosa prema Bogu, dogodila se 1999. godine kada je u našu župu u Čazmi došao župnik vlč. Dražen Radigović. On mi je nakon jedne mise rekao da misli da bih ja vrlo odgovorno mogla vršiti službu ministriranja i da bi bilo lijepo da budem uz oltar i tako izbliza upoznajem Boga. Tako je on bio oruđe u Božjim rukama po kojemu je Bog u mom srcu napravi zahvat zacjeljenja ožiljaka od ratnih strahota i izlječenja rana nastalih zbog gubitka oca, za kojeg nikad nisam olako mogla reći da ga nema. Stojeći uz mjesto Božje prisutnosti, iskusivši izbliza prisutnost živoga Boga, shvativši da je On Dobri Pastir koji nikada nijednog čovjeka nije napustio, da ga je u najtežim trenutcima s ljubavlju nosio na svojim ramenima, u skladu s tim sve bolje sam slagala mozaik svoga života i u sebi stvarala čvrstu odluku da i ja želim biti oruđe u Božjim rukama, kao što je to vlč. Dražen. Za mene je on primjer Božjeg čovjeka, osobe koja se zna povući u osamu, u zajedništvo s Bogom, iz koje izlazi spremna biti na raspolaganju ljudima,  upućivati  ih i tumačiti im Božju riječ, Riječ koja ne prestaje govoriti, Riječ koja jača, hrabri, oživljava. Nakon triju godina ministriranja, nakon triju godina pohađanja škole u kojoj sam naučila da mi je Bog otac, krenula sam na put odaziva Bogu u Družbu Kćeri Božje ljubavi.

2. Vaš životni put nije bio nimalo lagan. Kako ste se nosili s tim i jeste li uvijek osjećali Božju prisutnost?

Istina, životni put mi nije bio nimalo lagan, jer svako dijete ima pravo na bezbrižno djetinjstvo, na djetinjstvo bez metaka, na djetinjstvo toplog doma. Moja obitelj bila je dio stvarnosti koju su i mnogi drugi živjeli, stvarnosti koja je bila sve osim laganog i bezbrižnog života. Kada smo došli na sigurno, u Čazmu, u meni su se kao djetetu, a vjerujem da je to tako i kod druge djece, pojavljivali znakovi ratnih trauma. Najviše od svega sam osjećala prazninu nedostatka oca, osjećala sam nedostatak onog ponosa da poput druge djece mogu i ja reći moj tata je taj i taj, radi to i to i ne bojim se nikoga jer imam svog oca. Život mi je donio nutarnji nemir, navirala su mi brojna pitanja poput: Kako, Gospodine, o tebi govoriti poslije rata u Bugojnu, poslije pogibije oca, poslije neimanja osnovnih uvjeta za život? Kako o tebi govoriti kad si dopustio tolike suze uplakanih majki i djece za gubitkom njihovih voljenih? Kako o tebi govoriti kad dolaskom u novu zemlju slijede novi križevi, nova borba za prihvaćanjem među drugom djecom? I ja, poput Ivana u Braći Karamazovima nisam željela ulaznicu za raj koja se plaća tolikim suzama i krvlju. Da, Gospodine, kako o tebi govoriti poslije svega onoga što se dogodilo, kako Gospodine tebi služiti nakon praznog prostora u mom biću, nakon osjećaja da tebe nema. Uz sva ta moja pitanja i nesigurnosti, nosile su me riječi moje majke: “Djeco moja, ne zaboravimo se moliti Bogu, da njega nije bilo, tko zna gdje bismo mi danas bili.“ I danas slobodno mogu reći da nismo ni sami svjesni koliko nas često nose molitve drugih, kao što je molitva i vjera moje majke mene dovela do liječnika Života koji mi je pomoću svoga svećenika dopustio da ga izbliza upoznam i da se, od tog trenutka kad mi se vrate pitanja gdje si Bože bio, sjetim Pastira koji se umarao s teretom na leđima, s teretom svojih ovaca od kojih sam jedna i ja. I taj teret nije pustio nego nosio sve do uskrsnuća. Od tada za svaki dan svog života želim čuti Božju riječ: „Ne boj se!“

3.  Zašto ste kao redovnica izabrali baš Družbu Kćeri Božje ljubavi?

Bilo bi čudno kada bih rekla da nisam prije svoje odluke imala nikakve susrete s časnim sestrama, ali kad sam počela osjećati da me žarka želja obuhvatila da služim Gospodinu, prvo sam to rekla svom župniku. Njegov odgovor meni je bio pomalo i čudan. Rekao mi je: „Polako, pitaj Boga želi li on da mu služiš, moli se.“ I tako sam ja na početnim stranicama svoje Biblije napisala: „Bože, ako želiš da Ti služim, otvori vrata samostana, ako ne, zatvori ta vrata za mene u svakom samostanu.“ Završivši osmi razred, bilo je vrijeme da odlučim što dalje, i ja sam zamolila župnika da mi napiše preporuku i da ju pošaljemo u jedan samostan u Zagrebu. Sve smo učinili kako treba, poslali faksom, ali odgovora nije bilo. Upisala sam prvi razred gimnazije u gradu u kojem sam živjela i doživjela unutar sebe razočaranje i ponovno pitanje: „Bože, ja želim Tebi služiti, a vidi kako je završilo.“ Upala sam u krizu vjere, u osjećaj da me Bog ne želi i uzela sam malo pauzu i od svete mise. I nakon dva mjeseca, iz ovog kuta gledanja, vjerujem da me je Bog vodio. Pozvana sam na duhovni razgovor kod župnika, koji mi je rekao da nikome više ne govorim za samostan, osim da kažem Bogu: „Bože, nek' bude volja tvoja, a Ti mi daj znak kada bude vrijeme za mene. “Rekao mi je i da dopustim Bogu da on bude moj Otac, a ja Njegova kći. Danas znam da je Božja providnost bila na djelu i da mi je ta godina bila ponovni susret s Bogom, za kojeg mi je najteže bilo prihvatiti da mi je Otac, jer me praznina zbog gubitka zemaljskog oca odvojila od gledanja Boga kao Oca. Moja ministrantska služba na misama i karizmatskim velikim susretima u Čazmi još više me učvrstila u odluci da pristupim redovništvu. Gledajući mnoštvo ljudi koji, kao i ja, traže Boga da ih obnovi, nisam zaboravila da se Bog preko svog svećenika pobrinuo duhovno za mene i doveo me do sebe. U drugom polugodištu prvog razreda, župnik mi je nakon jedne mise rekao da misli da je našao samostan koji bi odgovarao mojoj naravi. Dogovorio je vikend susret i poslao me da vidim. Prvi dojam, prvi susret i naziv Družbe već su mu bili očit znak da me Bog nikad nije napustio, nego me privlačio k sebi. Družba se zove imenom koje sam ja najteže prihvaćala, da mi je Bog otac. I tako sam 2002. pristupila  u Družbu Kćeri Božje ljubavi.  Ovaj dio moga puta uvjerio me da i danas mogu reći da Bog, kad uspori u svojim planovima, traži najbolje što je za narav osobe.

4. Na putu Vašeg ostvarenja koji su Vam trenuci bili najteži?

Ne bih se vraćala na te teške trenutke jer sam ih već spomeula u prethodnim odgovorima. Danas na te trenutke gledam kao na vrijeme jačanja i pripreme za jedan drugačiji život. I samo bih kao odgovor na ovo pitanje zaključila: dobivši dar slobodne volje od Boga, čovjek često puta bira zlo, a zlo u čovjeka izaziva patnju mnogih nevinih ljudi. Zli ne mogu nikad biti svi ljudi ili svi narodi, nego pojedinci koji čine zlo. Zlo je okretanje od Boga, ali Bog ima odgovor na sve ljudske izume, poslao je svoga Sina kao odgovor na pitanje zla, patnje i smrti. Poput pisca Konrada F. Mayera, i ja u Isusu imam odgovore za najteže trenutke svoga  života. „Daleko od svijeta. Moj pogled na golom zidu na Raspetog pada. U danima sreće ne htjedoh gledati Sliku boli i muke, ali muka i bol zemna nam je kob. To znao je Krist i u križu ostavi nam spas. Uprem li u njega pogled svoj na pola pada teret moj, jer ne trpim više sam, trpimo dva: Moj trnjem okrunjen Brat i ja.“

5.Vaš poziv sa sobom nosi i rad s ljudima. Motiviraju li Vas još više susreti s njima ili to umije biti teško i iscrpljujuće?

Tako je, moj poziv u redovništvo na temelju Konstitucija, na koje sam se zavjetovanjem obvezala, govori: „Mi, Družba Kćeri Božje ljubavi, smo međunarodna redovnička ustanova papinskog prava koje se posvećuje djelima apostolata. Pozvane da živimo među ljudima posve iz ljubavi Trojedinog Boga, polažemo zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Živimo u zajednici s našim sestrama i darujemo svoj život Bogu i Crkvi napose siromasima.“ Budući da sam na početku svog redovničkog poslanja, motivacije imam, a motivaciju uvijek crpim otvarajući i razmatrajući Sveto pismo u kojem se družim s Trojedinim Bogom  koji svoje božansko poslanje usmjerava „sve za čovjeka i radi čovjeka“. I ja sam bila siromah duhom i još uvijek znam to biti, ali Bog uvijek na svoj specifičan način nađe put do mene. Ta Božja pedagogija i mene poziva da i ja izađem iz svog siromaštva i snagom  ljubavi Presvetog Trojstva drugima budem putokaz do Isusa. Ponekad se znam iscrpiti, ali svaki dan učim da ništa ne polazi od mene, da sve što jesam i što imam dar je Božji i ako sam u tom smislu nekom pomogla,   to je Bog bio na djelu a ne ja. U tom smislu ne zaboravljam ni riječi Utemeljiteljice Majke Franziske Lechner da svaka sestra treba biti: „službenica neizmjerne Božje ljubavi i to riječju i djelom, po uzoru na Gospodina Isusa Krista.“
Posebno me motiviraju ljudi koji su toliko očito i vidljivo primili Isusa da nakon mise ostaju u trenutcima samoće i zahvaljuju za dar Boga u ljudskim srcima. Kada te i takve ljude gledam, pojavi mi se pitanje: „Gdje si ti, Antonija, vrati se prvoj ljubavi, vrati se prvom žaru, budi ponovno ponosna kći Božje ljubavi.“

6. U školi radite kao vjeroučiteljica, što Vama predstavlja poučavanje drugih o vjeri, Riječi Božjoj?

Tako je. Što se tiče vjeroučiteljskoga rada, imam šest godina staža, pa bih na temelju tog iskustva rekla da je najvažnije cjeloživotno učenje. Završeni studij te pripremi za građu, a svaki školski dan te uči da primjena sadržaja o vjeri ovisi o mnoga faktora. Poučavanje drugih o vjeri  predstavlja mi jednu vrlo odgovornu službu. Vjerujem da taj osjećaj odgovornosti imaju i drugi učitelji u radu s učenicima, ali u nastavi vjeronauka je to nešto drugačije. Vjeronauk je poseban predmet, predmet u kojem poučavajući učenika nekom sadržaju, treba znati njihov pogled usmjeriti na onoga o kome se govori, a ne na onoga koji govori. To će vjeroučitelju biti lakše ako dijete ima čvrsto vjersko tlo u krugu svoje obitelji.  Nažalost, vrijeme je sa sobom donijelo da se u mnogim obiteljima stvara mišljenje o samodostatnosti, o životu bez Boga, i učenici nam često dolaze iz takvih obitelji. Drugi je problem da se mladi, koji dolaze iz obitelji u kojoj se govori o vjeri, često znaju postaviti iznad drugih, a Božja škola nas to ne uči. Krist je prilazio onima koje mi često po svojim kriterijima ne bismo ni uočili. Pokušavam učenicima naglasiti da nas Bog toliko voli da nam je dao slobodnu volju da i Njemu možemo reći ne, ali ih molim da nikad ne upadnu u zamku zaključka da Boga nema, nego da u svom srcu ostave mjesto za Boga, jer Bog čeka njihov poziv, kao što je čekao i moj. Vjerujem da vjeroučitelji mogu više učiniti za budućnost djece, jer plod poučavanja se u sadašnjosti i ne mora vidjeti. Ako će itko od učenika u olujama svoga života pozvati Boga i u njemu naći smiraj, zahvaljujući pohađanju vjeronauka,  mislim da je vjeronauk onda opravdao svoje postojanje unutar obrazovnih institucija.
Najveća mi je želja da ih u molitvenom dijelu vjeronauka usmjerim na čitanje Riječi Božje i da budu svjesni da mnogi ljudi već više od dva tisućljeća u njoj nalaze smisao i odgovore na egzistencijalna pitanja, da je zapisana riječ Božja, govor o Bogu koji je ljubav, koji čini iskorak prema izgubljenom čovjeku.

7.Radili ste kao odgajateljica u internatu Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“ u Sarajevu. Kako je raditi s mladima, kakvo ste iskustvo tamo stekli?

Od svoje sam Družbe dobila povjerenje i poslanje da moja prva služba bude u mojoj rodnoj zemlji, zemlji mojih životnih početaka. Služba odgojiteljice u internatu za mene je bila nešto što, slobodno bih mogla reći, odgovara mojoj osobnosti. To je bilo vrijeme svakodnevnog 24-satnog života u pratnji mladog čovjeka. Imala sam i poseban respekt prema prostoru u kojem sam djelovala, jer zgrada Katoličkog školskog centra bila je prva kuća koju je na ovim prostorima izgradila naša Utemeljiteljica, a to je bio Zavod sv. Josipa. Drago mi je da naša Družba, a i Vrhbosanska nadbiskupija nisu zaboravili temelje na kojima je Utemeljiteljica gradila to povijesno djelo obrazovanja u Bosni. Njena misao vodilja je bila da samostani i škole trebaju biti mjesta odgoja duha i srca. Što se tiče rada s mladima, vjerujem da je uvijek važno za takvo djelovanje imati pozitivan primjer kako su drugi radili sa mnom kao mladom osobom. U Internatu s mladima mi je bilo važno pokazati mladom čovjeku da ga čujem, učiniti da taj mladi čovjek osjeti da sam prisutna i ono na što sam dobro pazila je da nikada ne ismijavam lutanja mladog čovjeka. Internat kao prvo mjesto svoje službe, kao pozitivno iskustvo suradnje svećenika i sestara, a sve u svrhu dobra mladog čovjeka, mislim da nikad neću zaboraviti. U redovništvu su me učili da je ritam dnevnog rasporeda bitan, pa mi je drago bilo doći u ustanovu koja u svom ritmu dana nudi mladom čovjeku i duhovni program. A posebno su mi nezaboravne zajedničke mise srijedom na dan sv. Josipa u svetištu Drinskih mučenica, gdje se šalje poruka da je najvažnije zajedništvo ljudi, kao i članova Internata oko Gospodina, i da iz tog zajedništva mi trebamo jedni drugima biti most u životu, a ne stupica.  Budući da je i meni netko u mojoj Čazmi i u mojoj redovničkoj formaciji ukazao na postojanje drugog puta, drugačijeg od onoga koji sam ja poznavala,  i ja sam smatrala da sam i ja u Internatu bila pozvana da nekom pokažem stazu koju obasjava neko drugačije svjetlo, svjetlo koje simbolizira Božji pogled i riječ koja uvijek zove osobu da bude oruđe utjehe i oruđe zajedničkih trenutaka radosti.
Ovdje bih posebno istaknula jedan meni posebno dirljiv trenutak, a to je rastanak s djecom iz internata. Kada oni završavaju srednju školu, od Internata na dar dobivaju Bibliju na koju se, zajedno s ravnateljem Centra uz neku misao potpišu i njihovi odgojitelji. To mi je posebno dirljiv trenutak jer mi se čini da im darujući Bibliju zapravo darujemo nešto što će im počesto biti jedini i najstabilniji oslonac.   

8. Poznato je kako izuzetno volite sport. Što Vam on predstavlja?

Tako je, izuzetno volim sport, a posebno nogomet. Ljubav prema nogometu za mene je nešto bitno jer, čim sam se doselila u Hrvatsku, to nesnalaženje, čežnju za onim što nemam, borbu majke za egzistenciju, za kruh, nekako sam sve to lakše prolazila s loptom. Često bih znala otići na igralište, a najčešće to i nije bilo nogometno igralište, i sama bih si složila gol i napucavala loptu. I tako je nogometna lopta bila dio mene, bila dio pomoći u mojoj borbi. Drago mi je da osoba kad upozna Boga, ne mora odustati od onog što voli, ona samo treba dopustiti da njezine praznine ispuni Onaj koji to može i da On i daje sposobnost da bolje igraš. Mislim da me nijedna bitna utakmica nije promašila od 1993. godine. Zanimljivo, volim gledati utakmice u tišini jer uvijek nešto iščitavam, uvijek me na nešto potiče igra sportaša. Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji 2018., gdje je naša reprezentacija Hrvatske uspjela, naravno na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem, vratiti pozitivni optimizam ne samo u Hrvatskoj nego u svim dijelovima svijeta gdje žive Hrvati, govori kako sport može biti čudesan. Ono što je u ovom slučaju čudesno je to da je ono što je bilo za vrijeme rata podijeljeno, svjetsko nogometno prvenstvo na svoj način povezalo. Hrvati nisu samo Hrvatska, nego sav svijet gdje god se nalazi barem jedan Hrvat. Zar nije divno vidjeti čovjeka koji ne uči igrati one koji znaju igrati nogomet kako će igrati, nego ih uči kako će ta svoja osobna znanja ujediniti u mozaik igre reprezentacije Hrvatske. Korak po korak to je sport, korak po korak to je put i do Gospodina i zaista smatram da riječi pape Franje najbolje opisuju i moje mišljenje o sportu. I danas, kao i u Sarajevu, i ovdje na novom mjestu znam zaigrati nogomet, jer želim svojom igrom pokazati da se naš narod mora odreći psovke koja je postala toliko prisutna, da se mora zdravim inatom podići i vratiti na stara vrata slave. Mora se vratiti ovaj naš narod i molitvi krunice koja je bila dio spasa u ratu. Trenutno, igra se i svjetsko rukometno prvenstvo u Njemačkoj i Danskoj i dirnuta sam koliko je izbornik Dalić promijenio sve sportaše i izbornike u svim sportovima. Naš sport se ponovno vraća na metodu korak po korak i to uvijek u timu. Sport i sportaši su primjer kako možemo nešto aktualizirati i u vjeri, a to je da se i duhovna klima počinje mijenjati po pojedincu. I neka riječi pape Franje sve više služe i u pastoralu: „Sport“, ponovio je Papa u svome pismu, „mjesto je susreta među ljudima”, to je „povlašteni prostor” lišen „razlika u rasi, spolu, religiji ili ideologiji” gdje se „može doživjeti radost natjecanja radi postizanja zajedničkog cilja”. Papa primjećuje da sport funkcionira kao „katalizator za iskustva zajednice i ljudske obitelji” i ističe kako se „veliki rezultati, u sportu kao i u životu” postižu „timski”. „Zdravo natjecateljstvo“, ističe Papa, „na bilo kojoj razini pogoduje cjelovitom razvoju osobe”. „Zaplet natjecanja“, piše on, „potiče velikodušnost, poniznost, žrtvovanje, postojanost i radost”. Sport uči „solidarnosti s drugima”, sport je štoviše „sredstvo poslanja i posvećenja”. Može „otvoriti put Kristu u onim mjestima ili sredinama gdje ga, iz raznih razloga, nije moguće izravno naviještati, a osobe, svojim svjedočenjem radosti, prakticirajući sport u zajedničkom obliku mogu biti glasnici radosne vijesti”.

9. Koja je životna vodilja Vas kao redovnice?

Moja životna vodilja je i moje geslo na doživotnim zavjetima: Gospodin je pastir moj, da on je Milosrdni otac koji čeka svoje dijete i vraća ga u puno zajedništvo sa sobom. Kao što se može vidjeti, kao i u svim drugim zvanjima, i život duhovnih zvanja prožet je usponima i padovima. Zahvalna sam Bogu što mi je u jednom razdoblju moga života pokazao i potvrdio najsigurniji antibiotik, ali i da taj lijek moram uzimati čim počnem osjećati slabost, čim počnem osjećati svoju udaljenost od Njega i od Njegova vrhunca stvaranja.

Nema veće milosti u životu od one koju osjetim kada mi Bog kroz sakrament ispovijedi potvrđuje da je moj Pastir. Koliko je sakrament ispovijedi bitan, govori nam i to da ga je Papa proglasio vratima Božjeg milosrđa. I zaista, nakon ispovijedi događa se promjena i na fizičkom i na duhovnom planu, da poput Tina Ujevića kažem: „Za let si dušo moja stvorena.“

10. Početkom veljače (3. veljače) obilježavamo Dan posvećenog života. Što Vama predstavlja taj dan?

Za mene je Dan posvećenog života dan zahvale Bogu za dar zvanja, dan prisjećanja na Božji pogled i poziv da mu služim. To je dan kada mi Bogu posvećene osobe ponovno sebi posvješćujemo da je naše poslanje uvijek dio zajedničkog života, sudioništva, opraštanja, uzajamnog prihvaćanja, vedrine i pravog mira, i o tome treba svjedočiti svaka redovnička zajednica kao i moja zajednica.

Taj dan mi je uvijek dan zahvale Bogu što me smatrao dostojnom svoga poziva, dan zahvala Bogu za sve one sestre koje su mi bile primjer na mom putu poziva, za sve one svećenike  koji su bili dio mog poziva. Taj dan je za mene, a s obzirom na moje životno iskustvo, zahvala Bogu za sve dobročinitelje moje obitelji, jer njihovo djelo je odgojilo i moje srce da uvijek imam osjećaj za druge, posebno one koji su potrebni moje blizine i pomoći. Dan posvećenog života treba biti svima Bogu pozvanim osobama poziv da još više izgradimo civilizaciju ljubavi. Kada slavim ovaj dan, uvijek se sjetim svog predanja Bogu na doživotnim zavjetima, kada sam prvi put osjetila da se mom koraku raduje i moj tata na nebu i moja rodbina koja je bila dio slavlja.

11.Kako drugi ljudi reagiraju pri susretu s posvećenim osobama? 

U gradu europskog Jeruzalema, u gradu mostova, moram reći da nikad, s obzirom na različitost nacionalnosti i vjerosipovjesti, nisam doživjela neugodna iskustva. Dapače, mislim, da je bitno kakvu i mi sliku dajemo u svakodnevnom susretu. Ako imamo zdrav ponos za Gospodina, vjerujte da će i ljudi osjetiti to i poštivati. 

U susretima me uvijek pitaju zašto sam mijenjala ime Ivana u Antonija. Onda sam im objasnila da u redovništvu postoji ta praksa i da ona simbolizirala novi način života. Da, i ja sam ulaskom u novicijat 2007. promijenila ime. Ime Antonija mi znači puno, htjela sam ga uzeti jer me podsjeća na na žrtvu mog oca. Drugi razlog je što pod tim imenom u Družbi imamo primjere življenja i vjernosti Kristu i po cijenu vlastitog života, to su bl. Drinske mučenice, a jedna od njih je s. Antonija. Od samih početaka mog hoda u Družbi, proučavala sam njihove živote i vidjela kako su ih svi cijenili bez obzira tko su bili. Da te netko cijeni, prvo moraš cijeniti sam sebe, i tako mi se ugradila životna misao bl. Antonije mučenice: „Tko tebi učini zlo, ti njemu učini dobro.“

12. Što biste poručili današnjim mladima, osobito onima koji idu Vašim stopama?

Budući da sam i ja još uvijek mlada i još uvijek se učim od iskusnijih, ne bih sad neke velike rječi koristila. Nego bih poručila da Bog zaista može promijeniti nutrinu srca, da Bog zaista računa na naše padove i uspone, da Bog uvijek bira novu metodu i ponovno radi svake osobe odlazi na lađu i utišava oluje čovjekova  srca.
Treba biti i svjestan da je danas teže ostvariti zvanje nego u prošlosti. Nekada je kršćanski životni ambijent poticao redovnička zvanja. Sada se živi u posve drugačijem sekulariziranom svijetu i mladima je za odluku potrebno veće junaštvo. Mladima treba posvijestiti da u čežnji za blagom ovoga svijeta ne izgube dušu.  
A onima koji su krenuli mojim stopama poručujem: „Korak po korak, ako su mogli mnogi, zašto ne i ti, zašto ne i ja, ali korak po korak u ritmu: Moj Bog i ja.“