Isusovo javno djelovanje prožimaju susreti i vrijeme kontemplacije. Današnje evanđelje donosi pred nas susret Isusa i desetorice gubavaca. U Isusovo vrijeme gubavci su bili margina društva. Za njih je postojao „geto“ – poseban, odvojeni dio u kojem su stanovali, u večernjim ili ranim jutarnjim satima mogli su do grada po hranu, ukoliko im ju nitko nije donosio. Štoviše u rukama su imali štap na čijem je vrhu bilo zvonce koje je bilo upozorenje svima da se od njih maknu kako se ne bi zarazili. Ljudi su od njih bježali, a gubavci su bili osuđeni na izolaciju.

            Na putu u Jeruzalem, negdje između Samarije i Galileje, ulazeći u neko selo, Isusu u susret dolazi deset gubavaca. No ne prilaze blizu, već se zaustave podaleko i zavape. To je najbolje opisana situacija u kojoj su živjeli gubavci i koliko su bili izolirani od društva. Ipak, bez obzira na izolaciju i osudu, oni su čuli za Isusa, čuli su za njegovu moći i čudesa. Jesu li znali da Isus taj dan dolazi u njihovo selo ili su se slučajno našli na istom putu – to ostaje skriveno.

            Iako su bili podaleko, njihov vapaj Isus je čuo, potom ih je ugledao i rekao da se pokažu svećenicima. Ukoliko bi gubavac ozdravi trebao je otići do svećenika koji bi se u to uvjerio i dopustio da se može vratiti u mjesto gdje je prije oboljenje stanovao. Isus na njihovu molbu daje uputu, ne polaže ruke, ne proziva ih, ne marginalizira ih – štoviše odmah ih šalje svećeniku, za njega njihovo ozdravljenje je sigurno. Deset gubavac odlazi bez pitanja, bez sumnje, vrlo su poslušni – to je samo dokaz koliko su željeli ozdraviti i koliko su vjerovali Isusu.

            „I dok su išli, očistiše se.“ – njihova vjera urodila je plodom, tijela su im postala ponovno zdrava, međutim samo se jedan od njih deset vratio kako bi dao slavu Bogu. Samo jedan! Baca se ničice i zahvaljuje jedinom Gospodaru života i smrti. Samo je jedan i duhovno ozdravio, što vidimo u posljednjoj rečenici: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“

            Mi ljudi nekako smo osjetljivi na tjelesno zdravlje, spremni smo puno toga učiniti samo da budemo zdravi. No često puta ne marimo za duhovno zdravlje, za zdravlje naše duše. Čovjek nije smo tijelo; čovjek je duh, duša i tijelo. To nam Isus poručuje u susretu s deset gubavaca. Podario im je zdravlje no samo je jedan shvatio da je zadobio i zdravlje duše. O, velikog li milosrđa Gospodinova! Kako li samo ima strpljenja s nama ljudima?

            Zapitajmo se danas: jesmo li na strani devet gubavaca ili na strani onom jednog, koji je ujedno bio i tuđinac? Ili smo možda još uvijek gubavi i tražimo Isusova pogled, pa makar i na daljinu, kako bi nas ozdravi? Neka dobri Bog blagoslovi svaki naš novi korak, kako bismo na putu prema vječnosti spoznali vlastito ozdravljenje. I ne zaboravimo – zahvaliti i dati slavu Bogu.

Razmišljanje uz Evanđelje XXVIII. nedjelje kroz godinu (Lk 17,11-19), god. C