Homilija

prigodom Dana osnivanja Družbe Kćeri Božje ljubavi
i otvaranja Jubilarne godine
na 150. obljetnicu (1868.-2018.)

 Samostan Gospe Lurdske u Zagrebu (Nova ves)
Utorak, 21. studenoga 2017., u 18 sati

Liturgijska čitanja: Zah 2, 14-17;
Rim 8, 28-30; Lk 2, 27-35

Draga subraćo svećenici, redovnici i redovnice!

I. Ne kaneći dati precizan odgovor, pitao sam se koliko li su puta sestre vaše Družbe tijekom sto pedeset godina razmatrale upravo naviještenu Božju riječ, riječ o Svetoj Obitelji u Hramu, a u ozračju odlomka iz Knjige proroka Izaije i Poslanice Rimljanima svetoga Pavla. Koliko ste puta same čule neku homiliju ili nagovor o tim navještajima? Imajući to na pameti, svjestan sam da zacijelo ništa novoga ne znam reći, ali sam jednako tako duboko uvjeren da će svakoj od vas Božji Duh progovoriti puno više negoli to ja mogu predvidjeti izgovarajući svoje riječi.

Dakle, početak Jubileja stavljamo na podlogu obilježenu klicanjem: Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat. No, to klicanje nije završetak, nego stanoviti početak primjećivanja Gospodina. Prvo je čitanje završilo riječima: Tiho, ljudi svi, pred Gospodinom, jer, evo, on ustaje iz svetoga prebivališta svojega!

Jubilej se nalazi na toj pozadini koja nema okvira, nego je građana u spoznaji da „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“. To je snažno svjedočanstvo otajstva svakoga poziva: radost i iznenađenost koja nas potiče na zahvaljivanje zbog Božjega izbora i prisutnosti; čudo da nas Bog, ako ga ljubimo, u svemu vodi prema dobru i snaga koja daje Bogu da bude vidljiv. Od klicanja do tišine; od traženja Gospodina do prihvaćanja.

II. Taj se splet naglasaka posebno jasno vidi u Evanđelju. U svjetlu Evanđelja želio bih pred nas staviti nekoliko poticaja koje smatram vrijednima za življenje crkvenosti, a u Crkvi naših poziva, s mogućom primjenom na vaš Jubilej. Kao slika vodilja poslužit će mi vaš križ/amblem koji nosite kao prepoznatljivi znak Družbe. Nisam se oslanjao na neko poznato mi tumačenje toga znaka pa mi nemojte zamjeriti, ako ga čitam na pogrješan način. No, možda i takav pridonese proširenju gledišta.

a) Najprije, taj je znak očito potrebno čitati u tri smjera: prvi je smjer silazak. Naime, Bog daje inicijativu; on započinje, njegov je prvi korak. Otajstvo života i stvaranja ima početka u Božjemu daru.

To čitamo u Kristovu dolasku na svijet koji je ostvaren naumom prije vjekova i djelo je Presvetoga Trojstva. I premda se čini da Josip i Marija donose Isusa u Hram, lako se vidi da Isus nadilazi Hram, da je njegovo dolazak dio Božjega plana, da on donosi svijet pred svoga Oca.

Lijep je to prizor u kojemu osjećamo živost, napetost i radost. Imamo dojam da još nisu ni stupili u Hram, a već su ih dočekale raširene ruke. Bog je u Isusu postao čovjekom, jer je želio pripadati ljudima, da bismo ponovno otkrili svoju pripadnost Bogu. Bog 'pripada' osobito onima koji ga iskreno traže, koji ga iščekuju, koji mu se vesele. Želi biti s ljudima poput starca Šimuna, koji nije odustajao od ispunjenja, od obećanja, od snova; koji se znaju radovati novomu životu, novorođenčetu, jer u Bogu vide i osjećaju svoju budućnost. Božji silazak omogućuje pripadnost i stvara radost; otkriva polazište i cilj.

b) Drugi je, dakle, smjer gibanja onaj koji pokazuje susret, dodir i prihvaćanje. Čežnja koja ('odozdo') prihvaća Boga. Isusa nisu prihvatili ljudi od kojih bi se to očekivalo; nisu ga prihvatili uglednici ni znalci, 'mudri i umni', nego maleni, dvoje staraca, naizgled bez posebnoga utjecaja i uloga; dvoje zaljubljenika u Boga. Njihove su oči puno toga vidjele; duša im je prekrivena doživljajima i događajima, razočaranjima koja mogu zamutiti pogled, ali u njima živi i gori čežnja.

c) Treći smjer je objavljen i prikazan u krugu, a u Evanđelju je u slici naručja. Privlačna je slika starosti koja čuva čežnju i u naručje prima vječnu Božju mladost. To je radosna vijest koja stane u sliku naručja: naručja Marije i Josipa, naručja starca Šimuna.

III. Iz ta tri gibanja razmišljanje me vodi na stilizirani lik goluba, simbola Duha Svetoga u susretu s ljudskošću. Na amblemu sveukupno ima osam krakova, osam zraka. Pet od njih se odnosi na lik goluba: dva krila i tri kraka repa, dok su tri u donjemu dijelu, a volim ih čitati kao dimenziju ljudskosti, možda najbolje kao oznaku vremena prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje se stapaju u središtu, u dodiru s Duhom Božjim, jer iz njega i proizlaze.

To mi je pomoglo da svjetlom Evanđelja o prikazanju Isusa u Hramu istaknem osam odlika važnih za Crkvu, a u ovoj prigodi osam odlika života vaše redovničke zajednice. Dakle, ono od čega živite, da to osjetite kao dovoljno snažno i za ovo vrijeme, a sve u svjetlu križa. Uz to, naviješteno Evanđelje upućuje i na druga obilježja duhovnosti Družbe.

(1) Lik i osoba starca Šimuna pokazuje više značenja. On ponajprije predstavlja starozavjetni navještaj i proroštva. To nam govori o ukorijenjenosti u predaju i protegnutost prema budućemu, o odnosu prošlosti i sadašnjosti. Tu se nalazi i odgovor na pitanje odakle danas započeti, gdje pronaći sigurnost uporišta, na kojim vrijednostima tražiti oslonac, kada život zahvati potres.

Uvijek postoje nastojanja prevrata, revolucija, promjena bez korijena. A Šimun nas uči da postoji sigurnost, okrilje prihvaćanja i predaje. Od Šimuna učimo da, osim naručja, postoji i pogled prema svjetlu koje ne pripada zemlji ni smrtnosti.

On žarko želi vidjeti Mesiju, čezne za susretom sa Spasiteljem. Sigurnost koja nosi i očituje brižnost te čežnja za vidljivošću Boga. To dvoje: oslonac i čežnja večeras duboko zadiru i u naše živote. Zato smo oko oltara u Božjemu daru, uz Božji dar njegove Riječi, pred darom živoga kruha i vina koji nam daju da budemo Kristovo tijelo, Naručje njegove milosti.

IV. (2) Isus je u rukama čovjeka koji je ispunjen Duhom Svetim. Zanimljivo je i njegovo ime – Šimun – proizišlo iz hebrejskoga glagola koji znači 'slušati'. To je početna riječ ne samo u svakidašnjoj molitvi, nego i u duhovnosti židovskih vjernika: Š'ma Isra'el – Čuj, Izraele; poslušaj moj narode! Vjernici su slušatelji Boga; ljudi koji osluškuju Božja nadahnuća. Crkva je najviše Crkva kada sluša Boga.

Duh Sveti objavio je Šimunu da se njegov zemaljski život neće ugasiti bez odgovora, bez susreta, bez svjetla. Te riječi su i nama darovane. Za svakoga od nas je došao Gospodin, kao pomoć u trenutcima trpljenja, kao snaga za nove početke.

(3) Šimun je čekao i pokazao nam kako živi čovjek komu je darovana nada. Svaki kršćanin i kršćanka je osoba čežnje, suprotnost onima koji više ne čekaju nikoga i ništa, nego tek vjeruju da se nešto može dogoditi. Ako čekaš, oči su pozornije, prodiru dublje u doživljaje i događaje, budne su i vide.

(4) Osim toga, današnji evanđeoski navještaj pokazuje da se spasenje odnosi na običnost, jer se Bog dopušta zagrliti, primiti u naručje; jer on svoj život isprepliće s našim životima, osobnim i naizgled malenim, ali i sa životima naroda. Jer, spasenje se ne tiče samo mene, samo nekih, nego svih ljudi. Kršćanstvo i njegovo svjetlo uvijek rasvjetljuje svom širinom stvorenoga svijeta. Krist je prisutan u naručju Crkve, da bi bio darovan svim ljudima. To su svjedočile sestre Kćeri Božje ljubavi utkane u biće hrvatskoga i drugih naroda.

V. (5) Znak i odlika Crkve očituje se i u tome da Marija i Josip prinose žrtvu u skromnome daru: dvije grlice ili dva golubića. To je dar siromašnih. Cijeli je njihov život obilježen jednostavnošću, siromaštvom i skromnošću.

To nije samo pitanje posjedovanja, nego nutarnjega stava. Svima nama snažno govori vjerodostojnost nenavezanosti na zemaljsko, jednostavnost i neznatnost. Poput gorušičina sjemena. U Crkvi ništa što je vrijedno ne započinje izvanjskim sjajem i veličinom. Uvijek počinje veličinom duha, velikodušnošću ljudi i sa skromnim sredstvima.

Svima nam je potrebna ta odlika u svijetu u kojemu se čini da vrijedi samo dojam veličine. Samo dojam, jer tako brzo u životnim poteškoćama svatko vidi koliko je malen; koliko je besmislena uznositost i oholost a koliko vrijedi prinošenje i darovanost drugima.

(6) Isus je postavljen na propast i uzdignuće, kao znak osporavan, jer je dar. Kada živimo Kristovo otajstvo, mi smo osporavan znak, jer svjedočimo darovanost. Sebičnost vodi u propast, a darovanost u uzdignuće. Crkva koja živi tu istinu po križu i uskrsnuću ostat će osporavanom.

VI. I ne samo to. Šimun progovara Mariji: Tebi će mač probosti dušu. Mač boli… Taj je mač ponajprije Božja riječ. To je Isus, njegova Radosna vijest, ali i proročka riječ poput mača s dvije oštrice, Riječ koja se ne osvrće na 'političku korektnost' nego želi hrabro donijeti Evanđelje kakvo jest.

(7) Cijena te riječi je visoka i donosi iskustvo boli. Ne treba od toga bježati. Crkva je i ožalošćena Crkva; Crkva koja susreće i mora podnositi bol osobito onda kada naviješta istinu. A ta je istina usmjerena najprije prema nama samima i probada nas, donosi bol.

To je tako, jer vjera ima cijenu. I ne možemo se zavaravati da – navješćujući – možemo ostati neokrznuti. To je bol koja razotkriva namisli srdaca, našega srca i srca drugih. To ulaženje istine Božje Riječi; naše svjedočenje Riječi, nedvojbeno donosi bol.

No, starac Šimun prije riječi o boli upućuje zahvalu: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru. Vidješe oči moje spasenje tvoje.“ Šimun je vidio ostvarenje obećanja. To je iskustvo dočekanoga, utjehe i utješenosti.

(8) Osim ožalošćene Crkve, postoji utješena Crkva. Slika djeteta vraća radost i oduševljenje; Dijete Isus vraća ono što je tuga prekrila; to Dijete nas vraća na istinu početka.

Utješno je ponovno započeti, ne našom snagom ili brisanjem prošlosti i naše povijesti, nego Božjim darom koji preobražava; koji daje vidjeti u Božjemu svjetlu. Važna je odlika imati hrabrosti započeti od dara.

Isusova prisutnost; njegovo trpljenje i uskrsnuće govore: Nemoj biti tužan; s Bogom postoji uvijek novi početak. On se utjelovio i pobijedio smrt da bi nas preporodio! Tu utješnu istinu nosi Crkva snagom Duha Tješitelja.

VII. Pokušajmo ponoviti osam odlika koje nam Gospodin povjerava i pronađimo ih u svome životu, u iskustvu svoga poziva i u otajstvu Crkve:

1. ukorijenjenost u predaju i protegnutost prema budućemu;
2. osluškivanje nadahnuća Duha Svetoga;
3. darovanost nade;
4. otkrivanje i darivanje spasenja u običnosti;
5. skromnost i nenavezanost na zemaljsko;
6. nesebičnost kao osporavan znak;
7. cijena istine u iskustvu boli;
8. utjeha novoga početka.

Svake večeri, milijuni na ovome svijetu u zadnjoj molitvi Crkve u jednome danu, u liturgiji povečerja, vjernici ponavljaju Šimunove riječi vjernosti: Sad otpuštaš, Gospodaru, slugu svoga u miru. I mi smijemo zahvaljivati i moliti za tu vjernost očiju i srca.

Gospodin nam je darovao svoje svjetlo, da bismo osjetili toplinu njegova naručja i kao Crkva bili naručje svima koji traže svjetlo Božje blizine i spasenja. Družba je to svjedočila tijekom sto pedeset godina, donijela zadivljujuće plodove koji su danas jednako potrebni u našoj hrvatskoj domovini i svijetu, u čežnji za Bogom.

Amen.