Odreći se samog sebe isto je onome što piše u poslanici Filipljanima: „oplijeni samog sebe uzevši lik sluge…“, a koje ondje Pavao primjenjuje na Isusa. Dobro je zastati pokraj tih riječi i uvidjeti kakvo je to odricanje?

Odreći se samog sebe… Razmišljam i nameće se. Odricanje od sebe nije zatiranje sebe jer bi to bilo odbacivanje Božjeg dara i plana koji baš po meni, originalnom, želi provesti. Odreći se samog sebe i prionuti uz svoj križ ne znači drugo doli prihvaćati trenutak u kojem se nalazim, ljude koji me okružuju sada, trenutno mjesto i vrijeme, posao koji sada trebam napraviti, čovjeka kojega sada trebam nahraniti, presvući, dotjerati, opomenuti.. Najbolji ispit odričem li se sebe je u pitanju: želim li ovo što činim, radim, vrijeme u kojem živim podložiti samo sebi i svojim potrebama? Uistinu, mnogi misle da se odriču samog sebe zato što mnogo toga rade, uvijek su u akciji i slično. No to nije odricanje od samog sebe. Naprotiv, to može bit upravo pokušaj da namećem svoju volju jer drugi to ne može napraviti kao ja. Drugome će ispasti nakrivo, drugačije. Stoga, jedini sam ja koji može to napraviti kako treba.

Sam Isus kad otkriva učenicima svoju ponudu da pođu za njim nudeći odricanje nudi ono što je već sam u svom životu iskusio, prošao, živio. On je oplijenio sama sebe. Što to znači? On se prvi odrekao sebe u potpunosti. Kad samo pogledaš sinove tzv. moćnika ovog svijeta, što vidiš u njihovu ponašanju? Većina njih svojom modom i svime pokazuju čiji su i što su. Što vidimo kod Isusa, Sina Božjega? O čemu govori njegovo ponašanje, moda koju nosi, jezik kojim govori?

            Dakle, Isus pozivajući nas, iskazuje nam veliku čast time što nas zove takve kakvima jesmo. Ako je netko bolji od Isusa, nek se javi! Isus je mogao cijeli svijet podvrgnuti sebi, no nije; mogao je sve stvari bolje u našim životima srediti, ali nije; oduzeti nam i slobodu, ali nipošto nije; naprotiv, pustio ju je da se razmaše do krajnjih granica, do razapinjanja njega samoga. Odreći se samog sebe u njegovu stilu znači prihvaćati svakodnevicu takva kakva jest pa i do časa da te ta svakodnevica prikuje da se od tvojih snova, očekivanih životnih ostvarenja, porijekla, mode koju želiš nositi ne obistini ništa u tvom životu, a opet, tvoj mir, radost, iskrenu tugu ti ne može nitko oduzeti. Rekao bi sv. Jeremija tipično ljudski: „..neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ (Jr 20, 9) Ništa ti ne može dati mir kao odricanje od umjetnih i zamišljenih sebe.

Razmišljanje uz 22. nedjelju kroz godinu (Mt 16, 21-27)