Gostovanje naše s. Marije Beroš u emisiji HKR-a "Od Krista pozvani"

Život ima smisao što god da se događa, i nema tako teške situacije od koje Bog ne bi bio jači i veći!

Još kao malena djevojčica osjetila je vatru poziva u svome srcu i poželjela biti kći Božje ljubavi. Ističe da svoj poziv vidi u molitvi za djecu, mlade i roditelje, i posebno je angažirana u molitvi za nerođene. U pobožnosti Križnoga puta doživljava posebnu snagu i ljubav, a svoje talente poput pjevanja i glume koristi da pretoči vjeru u zajednicu gdje je poslana. Prva je redovnica u svojoj župi Rođenja BDM u zagrebačkoj Granešini, a trenutno je na službi u župi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru. Uz to što predaje vjeronauk u OŠ Šimuna Kožičića Benje ona je i razrednica 5. razreda.

„Svoj poziv vidim u molitvi za djecu, mlade, roditelje”, ističe s. Marija Beroš koja je već kao mala djevojčica osjetila poziv da bude redovnica. Rođena je 29. travnja 1984. u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Potječe iz obitelji s petero djece, redom kako su rođeni: Hrvoje, Marija, Nikola, Monika i Doroteja, a za najmlađu sestru Doroteju kaže da je poklon iznenađenje jer ju je mama rodila na svoj 48. rođendan, nakon Marijinih prvih zavjeta. Premda se u djetinjstvu dvoumila oko toga da bude učiteljica ili medicinska sestra, odnosno njegovateljica, te dvije ljubavi su joj se kasnije ostvarile u redovničkom životu.

„U petom razredu osnovne škole definitivno sam znala da ću biti redovnica. Baš sam od Isusa osjetila tu vatru poziva u svome srcu. Kada sam se pitala što mogu učiniti za tebe Isuse u ovome svijetu onda sam iznutra osjetila – budi moja zaručnica i govori o meni i mojoj ljubavi svima kojima ću te slati. Poput mnoge djece i ja sam istraživala i tražila odgovor na životna pitanja, a posebno na jedno – zašto patnja u svijetu? Bože ako si tako dobar zašto dopuštaš da patimo? I u mojoj obitelji bilo je određenih križeva kao u brojnim drugima. Tražila sam taj odgovor. Gospodin se zbilja trudio da mi dadne odgovor, i kada sam to u dubini duše čula i osjetila tu je nastalo moje zvanje. Tada sam osjetila taj poziv da idem ljudima i da im govorim kako život ima smisla što god se dogodilo. Nema te teške situacije od koje Bog ne bi bio jači i veći, te nema nedostatak ljubavi u svijetu koju Božja ljubav ne može izliječiti”.

U rodnoj župi s. Marije, zagrebačkoj župi Rođenja BDM u Granešini, djelovale su sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi s kojima se rado družila. „Kada sam u srcu osjetila poziv poželjela sam biti kći Božje ljubavi. Ono što mi je govorio u srcu pogodilo se s onim što je karizma Družba. I utemeljiteljica Družbe s. Franziska Lechner tražila je odgovore za svoj život pod križem. Jako me dirnulo to otvoreno srce Isusovo na križu, s kojeg mi je Isus progovorio da sam vidjela da je ta Družba za mene. Privukao me križ, ime Družbe i davanje za čovjeka gdje god me Družba šalje, da budem Isusova koliko god mogu biti.”

S. Marija ušla je u samostan po završetku osnovne škole. Iako je bila jako povezana sa sestrama, odlazila na duhovne obnove koje su organizirali, bilo joj je teško otići od kuće. „Imala sam tada 15 godina i nije mi bilo lako otići od kuće. Bila sam svjesna da idem zato što osjećam što me Isus zove. Plakala sam zajedno s mojima u obitelji, ali ni u jednom trenutku nisam doživjela da me roditelji ne bi pustili, niti sam pomišljala da ih nešto posebno moram pitati. Samo sam im rekla da me voze tad i tad i to je to. Roditelji su se pomirili s mojom odlukom i imala sam njihovu apsolutnu podršku. Bile su rasprave u široj rodbini, ali držala sam se kao da se to mene ne tiče. Bila sam sigurna u svoj poziv, i nisam išla u samostan istraživati imam li poziv”.

Na poziv je jako snažan utjecaj imala sv. Faustina Kowalska. „Bila sam sedmi razred i onda se na Radio Mariji čitao Dnevnik sv. Faustine. Slušala sam to perući suđe u kuhinji ili radeći nešto. Upijala sam svaku riječ i željela sam doći do te knjige. Bili su zavjeti u našoj župi 5. kolovoza, ušla sam u samostansku kapelu i u jednoj klupi ugledala Faustinin dnevnik. Knjiga je bila od s. Emilije koja mi je dala dopuštenje da je mogu ponijeti doma. Čitajući knjigu Bog mi je tako progovarao kroz nju, davao mi odgovore na pitanja koja sam imala i učvršćivao me u mome pozivu. Posebno sam osjetila Božju ljubav i milosrđe. Sv. Faustina mi je posebna zaštitnica u životu, i ona je oblikovala moje zvanje”.

S. Marija je tijekom kandidature u samostanu, koja je trajala oko četiri godine, pohađala opću gimnaziju kod sestara milosrdnica. „Naša kandidatura je smještena u Novoj vesi 16 pa smo bili u bliskom kontaktu sa sestrama. U četvrtom razredu ušla sam u postulat. Bio je to prvi konkretni korak prije ulaska u novicijat – vrijeme kada primam redovničku odjeću, postajem sestra, ali još nemam zavjete. U postulatu sam bila šest mjeseci, a u novicijatu dvije godine u sklopu kojeg sam išla na praksu u postirsku zajednicu na Braču. Bilo mi je to predivno iskustvo koje mi je ostalo u srcu. Nakon toga sam se vratila u Zagreb gdje sam položila prve zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti u župi Granešina, svojoj rodnoj župi u kojoj sam prva redovnica. U toj sam crkvi krštena, pričešćena, krizmana, imala prve i svečane zavjete. Ta je Crkva teško oštećena u zagrebačkom potresu 2020. godine, ali ostala je živa Crkva.”

Nakon prvih zavjeta 2005. godine uslijedila je prva služba u Splitu. „Dvije godine živjela sam u splitskoj zajednici na Marjanu. Kao njegovateljica radila sam u staračkom domu. Bilo mi je to predivno iskustvo gdje sam tražila odgovore od Boga što želi od mene u tome trenutku. Tu sam doživljavala Njegovu utjehu da ne mislim da mi nije blizu, blizu mi je bio preko bolesti i patnje. Živog sam ga doživljavala baš preko tih starica kojima sam bila poslana. Bilo je to jedno radosno razdoblje u mojem životu. Doživljavala sam da se ljudi u bolesti i patnji više otvaraju Bogu i bilo je tu i radosti, i pjesme, i molitve. Nakon dvije godine službe vraćena sam u Zagreb na studij gdje sam studirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Uz studij na Katehetskom institutu paralelno sam svirala i završila dvogodišnji tečaj na Institutu za crkvenu glazbu za voditelja crkvenih zborova, i nastavila sam privatno sa satovima orgulja. Na četvrtoj godini studija 2010. godine položila sam svečane, doživotne zavjete. Nakon studija poslana sam u Hvar. Bila je to moja prva župu gdje sam po prvi puta radila u školi. To iskustvo od godinu dana bilo mi je predivno”.

Za svoje doživotne zavjete s. Marije izabrala je redak „Bijah gladan i dadoste mi jesti”. „To me je toliko dotaknulo u trenucima kada sam doživljavala prazninu vlastite duše. Tražila sam Boga, tražila sam gdje je, a on me uvijek upućivao na druge. Govorio mi je da kada ga budem ljubila da ću ga naći u drugoj osobi. To me kroz cijeli život prati. Gladan sam u osobi pored tebe, u onom uplakanom, u grešnom, i u onoj osobi koja te možda u jednom trenutku živcira, jer trebam tvoju ljubav, strpljenje i pažnju. Naći ćeš me u drugoj osobi ako ćeš ljubiti – to je ono što me prati. Duhovna glad je danas velika. Gladni smo ljubavi i pažnje. Kad smo ljubljeni to je onaj osjećaj kao da smo doma i ništa nam drugo ne treba. To Bog od nas uvijek traži, jer ljubav hrani dušu.”

S. Marija trenutno je na službi u zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi u župi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru gdje djeluje zadnjih osam godina. Predaje vjeronauk od 5. do 8. razreda u OŠ Šimuna Kožičića Benje u Zadru i razrednica je 5. razreda, a u župi vodi tri zbora: dječji, zbor mladih i zbor odraslih. Ističe da joj je velika radost raditi s djecom. „Ljubav prema djeci i mladima je posebna, pogotovo u ovom vremenu koje je zaista teško, obilježeno brojnim teškim situacijama, rastavama u obitelji… Premalo razmišljamo o tome koliko djeca pate, koliko je važno razumjeti ih, koliko je važno da imaju nekoga u koga se mogu pouzdati ako možda nekada i postupe na način koji nije prikladan, i koliko je važno moliti za njih. Svoj poziv redovnice u školi vidim i kroz molitvu za djecu, mlade i roditelje”.

Kao svojevrsna duhovna majka brojnoj djeci s. Marija se prisjeća jedne svoje krize o majčinstvu. „Jednom sam bila u krizi kako me je Isus pozvao, a željela sam imati svoju djecu. Kad god bi upala u takvu krizu u mislima Bog mi je slao neko dijete ili preko nekoga odgovor da me želi za duhovnu majku. Poziv nas redovnica je moliti za djecu jer je to rađanje za nebo. Zar nije najvažnije spasenje duša? Može netko fizički roditi, ali postoji mogućnost da se izgubi duša za vječnost, a naše je rađanje za nebo. Tu vidim svoj poziv i vjerujem da Bog uvijek usmjeri pomoć onome kome je potrebno”.

S. Marija je jako aktivna u apostolatu za život u Zadru, u Centru za život, u molitvi za nerođene. „Ono što mi je Gospodin odgovorio još dok sam bila malena kako život ima smisla što god se dogodilo. Uvijek mi je u životu stavljao taj odgovor na moja pitanja – zašto? Rekao bi mi da je to zato jer je Bog, on daje život, daje puninu života. Uvijek me je kroz moj život ta riječ ‘život’ proganjala. A zašto poslanje molitve za nerođene? Prije nekoliko godina Bog me stavio u situaciju gdje me jedna osoba nazvala jer je trebalo smjestiti jednu djevojku koja nije imala gdje boraviti. Imala je tešku situaciju u kući, a bila je trudnica. Trebalo ju je smjestiti tu noć. Nakon toga poziva počela sam razmišljati kolike su žene i djevojke u potrebi. To je Bog povezao s nekoliko paralelnih situacija: blagoslov križa za nerođene u Posedarju i našom kapelicom na Puntamici koje je radio isti autor, a sve je nekako povezano s nerođenom djecom. Kroz jedan period Bog me stalno stavljao na put osobi za koju je trebalo moliti ili u meni poticao da molim za nerođene. I kada bih si pomislila da umišljam opet bi me tu vratio. Tu sam osjetila silnu snagu molitve. Znači, meni kao redovnici poziv je da molim da se svako začeto dijete rodi”.

Borba za nerođene je, kako ističe, duhovna borba. „To je borba između duha smrti nasuprot duhu života. Bog je uvijek jači, ali ako mi nećemo moliti dopuštamo duhu smrti da vlada što se događa preko svakog abortusa, preko svakog ubojstva. Tu sam osjetila snagu molitve za spas nerođenih. Uvjerena sam da ta molitva nije uzaludna. Ono što mi se sviđa u tome apostolatu je da se želi pomoći ženama i djevojkama u bilo kojem pogledu – psihološkom, materijalnom i duhovnom. Inače mi je to posao – pomoći gdje god vidim nekoga u potrebi. Ali, ovo za život jako je važan apostolat. Borba za život u bilo kojem pogledu – i kod nerođenih ali i kod starijih ljudi. Svaki život je dar, i svaki život vrijedi jer ga je Bog stvorio iz ljubavi. Svaki život ima smisao ako se slijedi Božji plan”.

S. Marija svoj polet i radost života svjedoči u brojnim događajima. „Imam i trenutke tuge, propitivanja i traženja, ali ono što mi daje radost je kada i u teškim trenucima tu situaciju uspijem predati Bogu. Tada on nosi tu situaciju, a ja se osjećam slobodnom poput ptice. Moja se radost sastoji u predanju Bogu. Dok on mene ne ponese, ne nosim ni ja samu sebe. Nema te situacije koju on ne može riješiti. On mi daje tu nepresušnu radost. Moja radost je i u molitvi. Ne može čovjek bez molitve biti ni radostan niti živjeti jer život bez Boga nema smisla, a Boga se pronalazi u molitvi”.

Mnogi talenti s. Marije prepoznati su u njezinoj Družbi. Bila je voditeljica, scenaristica, glumica mnogih scenskih prikaza poput onog pred beafitikaciju Drinskih mučenica. „Ja se samo dajem vodstvu Duha Svetoga u situacijama kad god se nešto tražilo od mene. Jako volim umjetnost i pretočiti svoju vjeru kroz pjesmu i glumu. U samostanu je opće poznato da smo vrlo aktivni. Otkako sam došla u samostan puno se pjevalo, puno se glumilo za imendane odgajateljica, za Božić, za razne proslave. Uvijek smo nešto stvarali i htjeli pretočiti određenu poruku kroz neke projekte. Što se tiče beatifikacije, koja je bila 24. rujna 2011. godine, željeli smo da naših pet svetih sestara upozna što više ljudi. Putovali smo i u Austriju u želji da se ljudi upoznaju s njihovim svetim životom i da im se utječu u zagovor. Uoči beatifikacije u Sarajevu imali smo molitveno bdijenje i ja sam imala čast glumiti bl. Antoniju mučenicu, Slovenku. Taj tekst koji sam izgovarala meni je osobno puno značio. Zbog toga su me Slovenci iz njezinog rodnog mjesta prozvali Antonija. Kako me pjesma prati od rođenja vodila sam za vrijeme studija pjevanje za djevojke koje su u Domu Gospe Lurdske u Zagrebu. Gdje sam sam živjela pokušala sam s onim talentima što mi je Bog dao ugraditi se u tu zajednicu. Mislim da je najvažnije otvoriti se Bogu i pitati ga što želi da učinim na mjestu gdje me stavi. Nije bitno je li to pjevanje, gluma, ili pružanje utjehe, važno je da Bog djeluje kroz to.”

S. Mariju se vidi i na pobožnostima Križnoga puta u prirodi. „Na tu me pobožnost vuče posebna ljubav i snaga. Ako shvatimo bit te pobožnosti onda ćemo shvatiti njezinu silu i snagu, a to znači da je Isus umro za mene. Kada je on osuđen preuzeo je na sebe sve one trenutke kada se mene osudilo, kada je bičevan preuzeo je sve one trenutke kada se mene bičevalo, kada su s njega svukli odjeću tada je preuzeo sve moje grijehe bluda i nečistih misli. U svakom križnom putu Bog mi govori o jednoj određenoj postaji, o nečemu što mi je u tom trenutku važno. Kroz križni put sam doživjela da je Bog odnio moj teret. Pogrešno je misliti da Bog ne treba nositi moj teret jer tada odbijam njegovu ljubav. Uzaludno je umro ako ja ne želim primiti njegovu ljubav, ako ne želim primijeniti na sebe njegovu krv i prihvatiti slobodu koju mi daje”.

Govoreći o životnim kušnjama s. Marija ističe kako je Gospodin odgaja kroz njezine padove. „Kao što sam s mnogim bračnim parovima razgovara u početku dok traje zaljubljenost čovjek si misli da nema problema u životu, a onda kasnije čovjek se uči ljubiti iz dana u dan. Imam iskustvo kada sam ušla u samostan nedugo nakon toga kao da mi je Isus isčeznuo. Međutim, on je tu, on je prisutan, ali su možda emocije malo splasnule. Tek sada, nakon 20 godina, mogu u osvrtu reći kako me Isus odgajao i još uvijek me odgaja da se ne oslanjam na svoje osjećaje, jer ljubav je prvenstveno odluka, i da se pouzdam u to da me nikada neće napustiti.

Kroz ovih 20 godina oblikovao me kroz križ i patnju na svoj način. Posebno kada sam se razboljela na petoj godini studija shvatila sam koliko sam se oslanjala na svoje snage u određenim trenucima života. Tijelo mi je govorilo da ne mogu uvijek sve sama, a Bog mi je kroz to počeo progovarati da se oslonim na njega. I tada mi je došlo ono – Isuse uzdam se u tebe. Tada sam počela moliti ja ne mogu, ti možeš. Kušnje su tu svakodnevno za svakog čovjeka tako i za mene. Gospodin me odgaja kroz moje padove, a spašava me molitva i pouzdanje u Boga. Kako u bračnom životu tako i u redovničkom nekada bi najradije pokupili stvari i otišli, ali to nije uvijek rješenje problema. Tu trebamo znati da onaj koji nas je pozvao u naš poziv ima i plan za nas. Bog mi u predanju njemu sve više otvara put. U svojim padovima shvatila sam da sam bez Boga ništa, i da je sve milost.”

Cijeli članak možete pogledati na linku:

https://hkm.hr/vjera/od-krista-pozvani/s-marija-beros-zivot-ima-smisao-sto-god-da-se-dogada-i-nema-tako-teske-situacije-od-koje-bog-ne-bi-bio-jaci-i-veci/