Pretpostavljam da je molitva „Oče naš“ jedna od prvih koju smo još kao mala djeca naučili. Nju molimo zajedno u svakoj svetoj misi, a vjerujem da ju često i u svojim osobnim molitvama i pobožnostima izgovaramo. Ono što više puta, dnevno ili tjedno, ponavljamo može nam postati ritual o čijemu smislu i sadržaju više i ne razmišljamo. To nam se može dogoditi i s ovom molitvom, jedinom koju nam je Isus predao te se za nju uvriježio naziv „molitva Gospodnja“.  

Kako je nastala molitva „Oče naš“? Prema Evanđelju po Luki nastala je kao Isusov odgovor na molbu jednog od učenika: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“ Evanđelist Luka često nam u svome djelu predstavlja Isusa kao molitelja, ali rijetko otkriva sadržaj i formu njegove molitve. Isto se odnosi i na molitvu koju predaje učenicima. Isus ih poučava kako trebaju moliti, ali ne govori što i kako on moli. Isus im predaje molitvu sljedećim riječima: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« Ova se verzija molitve prema broju zaziva razlikuje od one koju nam je predao evanđelist Matej (Mt 6,9-13), a ona je možemo reći postala „službeni tekst“. U bitnome se oba teksta podudaraju.

Na temelju Lukinog evanđeoskog ulomka koji je polazište ovoga promišljanja razmišljajmo tijekom dana ili tjedna kako i koliko svjesno molimo molitvu Gospodnju. Rijetko koji novozavjetni tekst nam je tako blizak kao ovaj. U njemu se Bogu obraćamo „Oče“ što simbolizira određenu prisnost. Upravljamo mu molitve u „ti“ formi: sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje. Molitva je, kako smo prema najjednostavnijoj definiciji naučili, razgovor s Bogom, ali ne bilo kakav. Zaziv „Oče“ uvodi nas u razgovor tj. odnos s Bogom kojemu se možemo slobodno, s povjerenjem obratiti. Molitvu zatim nastavljamo u „mi“ formi: daji nam, otpusti nam, ne uvedi nas. U pozadini sovih molbi nalaze se naše ljudske potrebe i odnosi. Potreban nam je kruh – može se prevesti – kao svagdašnji, kruh za sutra, osnovni. Osim kruha za naš je život nužno zajedništvo s Bogom i drugima, a ono je uvijek iznova podložno utjecaju grijeha koji ga narušavaju, raskidaju. U petoj molbi „ne uvedi nas u napast“ - koju neki prevode kao patnja ili nevolja, ali na temelju židovske tradicije moguće je pod ovim pojmom razumjeti svakodnevna iskustva kao što su nevolje ili progoni riječ - je o vjeri. Posljednji zaziv molba je za postojanost u vjeri kada okolnosti postanu teške, ljudski neizdržive.

Isus je predajući molitvu „Oče naš“ ohrabrio učenike, ondašenje i današnje, da se obraćaju Bog zazivajući „Oče“ i predaju mu sve molitve, brige i potrebe. Božja je dobrota i briga veća od one koju iskazuje ili je u stanju iskazati neki zemaljski otac. Stoga se njemu možemo pouzdano obratiti onako kako nas je Isus naučio i to u svako doba, u svim životnim situacijama. 

Razmišljanje uz XVII. nedjelje kroz godinu (Lk 11,1-13), god. C