U današnjem Evanđelju susrećemo Isusa koji moli na nekome mjestu. Evanđelist Luka ne spominje koje je to mjesto, ono nije važno, važna je molitva. Jedan od učenika promatra Isusa i u njemu se javlja želja da i on moli poput Krista. Apostoli, koji su slijedili Isusa, imali su prilike vidjeti Krista uronjena u molitvu. Krist moli prije svih velikih situacija, on neprestano moli, tom molitvom jedno je s Ocem. Jedan od učenika pod dojmom je Isusove molitve i moli ga za pouku o molitvi kakvu je davao i Ivan Krstitelj svojim učenicima. Naime, tadašnji vjerski vođe često su svoje učenike učili moliti. Isus pristaje poučiti učenike i govori im konkretne riječi kojima valja moliti.
 "Kada molite, govorite ovako…" Isus započinje jednostavnim oslovljavanjem: "Oče!"  Uči svoje apostole da u Bogu vide Oca čije je ime sveto, čije ime moraju štovati. Za nas ljude zvati nekoga imenom znači blizinu. Osoba koju oslovljavamo samo imenom nam je prisna, blizu je. Bog nam postaje toliko blizu da nam dopušta da ga zovemo imenom, on i nas same zaziva imenom.
"Dođi kraljevstvo tvoje", usmjerava nas na dolazak kraljevstva. Kraljevstvo se ostvaruje ovdje i sada, u našim srcima i životima. Postavlja se pitanje na koji način mi uprisutnjujemo kraljevstvo Božje na zemlji, kakvo je to Božje kraljevstvo? Ono nije od ovoga svijeta, kaže evanđelje, to je kraljevstvo pravde, mira i ljubavi. Na zemlji ga možemo uprisutniti širenjem ljubavi i mira među ljudima, u suodnosu s drugima.
"Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan." Kruh nas hrani, ispunjava naše fizičke potrebe. Bez kruha je život nezamisliv. S druge strane sam Krist je kruh života i onaj koji se ne hrani Kristom taj ne živi.
U riječima: "I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem…", Isus nas uči praštati i daje nam pouzdanje da možemo bez straha doći k milosrdnom Bogu koji prašta.
"I ne uvedi nas u napast." Bog nas ne uvodi u napast, on nam daje slobodu koja nas može odvesti u napast. Isus kao da nas želi potaknuti da izbjegavamo napast, da je uvidimo i da se borimo protiv nje.

U molitvi Oče naš uključeno je sve što nam je za život potrebno. Od slavljenja Oca, čežnje za Njegovim Kraljevstvom do zadovoljavanja fizičkih potreba kroz kruh koji nam daje hranu, prisutna je i svijest o grešnosti i borba protiv napasti.

Nakon molitve Oče naš, Isus pripovijeda prispodobu o prijatelju i ustrajnosti u moljenju. Prijatelj ište kruh, brižan je. Navratio mu se prijatelj koji je na putu i on mu želi omogućiti dostojan doček tako da stavi preda nj kruh, no nema ga, nestale su zalihe. On poduzima sve kako bi svom prijatelju pružio dostojanstveno gostoprimstvo. Zato odlazi drugom prijatelju i traži od njega tri kruha, no on je već zaključao vrata i spava, a spavaju i djeca. Nema volje dići se i dati mu kruh. Izvlači se na djecu koja spavaju. No, čovjek ne odustaje, dosađuje mu, ustrajan je u moljenju. I njegova molba se ispunjava. Dobiva ono što bezočno traži. Isus nas ovom prispodobom poziva na ustrajnost i upornost u molitvi. Daje nam potvrdu da Bog odgovara na naše molitve, no moramo biti uporni i moliti ga. Ponekad možda i dosadni, puni žara. Naša molitva ne smije biti mlaka. 

s. M. Ema Škriljevečki, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XVII. nedjelje kroz godinu (Lk 11, 1 - 13)