Današnje vrijeme je teško. Pred tim ne treba zatvarati oči. Teško je svakom čovjeku koji želi živjeti u skladu s naravnim zakonom. Osobito je teško kršćaninu koji nastoji živjeti u skladu s evanđeljem. Iza svakoga ga ugla čeka opasnost, prilika za zastranjenje, prilika za otupljenje srca, prilika za zatvaranje pred drugima, prilika za podizanje oltara i oltarića sebi ili drugima koji su prikladni za takve oltare i oltariće.

Današnje vrijeme je teško svakom čovjeku koji nije ubio vlastitu savjest pa čuje Božji glas koji ga zove i usmjerava, a diktatura svijeta govori drugo. Ali ovo vrijeme progona, i to onih suvremenih koji su premazani nebrojenim fasadama da se ne prepoznaju više tako lako, još nam teže pada ako smo zaboravili čemu težimo i za što, za koga živimo. Čovjek je izgubio orijentir.

Danas biti gluhi mucavac? Znam kako je, jer gluhi mucavac  – to sam ja. Gluhom me učinila buka ovoga svijeta koji nameće uspjeh, moć, karijeru, ugled, čast kao nove baale kojima varamo Boga.  Gluhom me učinila buka ljudi koji nemaju nade, mrmljaju, kritiziraju, ogovaraju, kleveću, ubijaju jezikom. Najviše su me gluhom učinile moje vlastite želje da i ja budem dio društva koje je oko mene, da ne budem ništa manja od ostalih pa je lako pristati na ono što savjest nikako ne odobrava. Zaglušujuća buka nije se gomilala u ušima, nego u srcu. I moje je srce oglušilo. Više ne čujem glas Božji. Srce je postalo pretvrdo da bi upilo Božju riječ. Bog nije prestao govoriti, samo ga ja ne čujem. Ali Bog od mene ne odustaje. Bog u svome milosrđu ne odustaje ni od koga i neprestano poziva. I kad ja ne dolazim k njemu, on traži načina da dopre do mene. A tada, u njegovoj prisutnosti, ne mogu ne uočiti još jednu manu.

Osim što sam gluha za Božju riječ, ja mucam. Moje srce ne zna više govoriti svome Gospodinu, ne zna mu zahvaliti, ne zna ga veličati, ne zna ga iskreno moliti. Stojim pred Gospodinom i mucam. Kao kad se dijete u igri naljuti i rasplače pa dođe tužiti roditeljima: „Ja, ja, ja… O-, o-, on me je prvi udario. A j-, ja, ja sam se samo htjela igrati.“ Tako ja mucam svoju molitvu: o tome kako nisam htjela, o tome kako su drugi krivi, o tome kako je Bog trebao biti ovdje da bi razumio moje probleme. I zaboravljam da je on bio tu, bio sa mnom. Samo ja nisam bila s njim.

Od buke svijeta koju sam stavila u prvi plan svoga života nisam čula pjesmu koja slavi Boga i svakoga poziva da se pridruži. To je pjesma koja se upravo sada pjeva, danas, u ovo vrijeme koje je teško za svakog čovjeka. Pjesma pobjede, pjesma nade, pjesma vjere, pjesma života. Dok mucam svoju molitvu, Isus svraća svoj pogled na mene i otvara mi uši da čujem Božju Riječ i pridružim se pjesmi slavljenja.

Sada me buka svijeta više ne može zarobiti. Danas za mene postaje blagoslovljeno, danas postaje prilika da dođem Isusu, danas postaje mogućnost da porušim oltariće koje sam podigla i počnem se klanjati jedinome i pravome Bogu.

Danas je početak moje budućnosti u kojoj mogu reći: „Dobro je sve učinio. Gluhima daje čuti, nijemima govoriti Pogledajte mene! I ja se mogu radovati i vjerovati, ja – gluhi mucavac!“

Razmišljanje uz Evanđelje XXIII. nedjelje kroz godinu (Mk 7,31-37), god. B