Današnje evanđelje pred nas stavlja sliku predivne i predane ljubavi. S jedne strane vidimo Isusa koji uskrsava svoga prijatelja Lazara od mrtvih, dok s druge stane vidimo Isusa koji za tim istim prijateljem plače, on je ganut i potresen zbog njegove smrti. No kao da dopušta da se sve to dogodi kako bi svima nama učvrstio vjeru. Jer sam reče: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada!“ (Iv 11, 25-26)

Isus preko žalosti iskazane suzama pokazuje koliko je ljubio Lazara, što su i prisutni primijetili. Međutim, Isusova sljedeća gesta je naredba: „Odvalite kamen!“; zahvala Bogu Ocu i zapovijed: „Lazare, izlazi!“ Nije li to predivno?! Istovremeno čuđenje, misteriji i zahvala na usnama Bogu djelitelju života.

Kakov li će naše uskrsnuće biti? Hoće li i nas na vječni život pozvati divna Božja ljubav i Isusova zapovijed: „N. N., izlazi!“? O tom trenutku valja već danas razmišljati iako se sada čini tako dalekim. Svaki dan pred nas su stavljeni izazovi na koje nam valja odgovoriti u duhu evanđelja i svijesti da nas Bog ljubi. Židovi su primijetili kako je Isus ljubio Lazara, ali ne smijemo zaboraviti činjenicu da je ljubav čin dvoje ljudi. Stoga i Lazar je ljubio Gospodina. Volio je svog prijatelja, s njim dijeli sve svoje slabosti, tužne i radosne trenutke života. Znao je da na njega i s njim može računati u svakom trenutku. Kakva li je samo radost susreta iskrila između Isusa i uskrslog Lazara?

Stoga ne zaboravimo da smo ljubljena djeca Božja. Da nas Bog toliko ljubi da je predao svoje život za nas te svojom krvlju opravo svaki naš grijeh i zločin. Bog nas poziva na tu isti ljubav, on svim srcem čezne da mu uzvratimo ljubavlju. Da mu se predamo čitavim svojim žićem, da svojim životom svjedočimo njegovu blizinu. Živimo tako da na kraju ovozemnog života mogu za nas reći: Gle, kako Ga je ljubio!

Razmatranje uz evanđelje V. korizmene nedjelje (Iv 11, 1-45)